Motosport

Dosadašnji prvak Razgatlioglu je slavio na sve tri utrke u Indoneziji, ali to je bilo samo odgađanje neumitnog.

Ducati je MotoGP titulu čekao od 2007. i Stonera, a Superbike titulu od 2011. i Chece. A sad su do obje došli u razmaku od samo tjedan dana. Iako bi to bilo pretjerano pojednostavljenje, jer je put do toga zapravo trajao cijelu sezonu, s time da su i Bagnaia i Bautista ono najbolje od sebe dali u drugom dijelu ovogodišnjeg kalendara.

Alvaro Bautista je u Indoneziju, na pretposljednju stanicu prvenstva, došao s itekako realnim izgledima da potvrdi osvajanje vozačke titule. No Toprak Razgatlioglu mu je odlučio odgoditi to zadovoljstvo. Vozač Yamahe pobijedio je na subotnjoj utrci, kad je Bautista bio drugi, pa onda i na nedjeljnoj Superpole utrci, u kojoj je Bautista bio četvrti. Turčin je pobijedio i u glavnoj nedjeljnoj utrci, no ni „hat-trick“ nije bio dovoljan. Bautisti je trebao samo podij za potvrdu naslova, a Španjolac je učinio i više od toga. Prošao je ciljem kao drugi, između Razgatlioglua i Reae.

U završnici sezone je Scott Redding digao dosta prašine oko toga da je Bautista u nepoštenoj prednosti zbog toga jer je malen i lagan, pa onda i prebrz na ravnicama s ionako snažnim Ducatijem. Ali onaj tko gubi ima pravo da se ljuti. Utrkuješ se s onim što imaš i s onim što znaš, a Bagnaia i Bautista su učinili upravo to. S time da ovo nije samo prva titula za Panigale s V4 agregatom, nego i za Panigale uopće, jer je Carlos Checa do svoje titule došao još za upravljačem modela 1098 R. Sad je još, baš kao i u MotoGP-u, Ducatiju preostalo da dođe do trostruke krune i u Superbikeu prvenstvu, s time da je to potvrđivanje konstruktorskog i momčadskog naslova samo puka formalnost ostavljena za završne utrke u Phillip Islandu. Tamo se vozi već idućeg vikenda.

TRENUTNI POREDAK:
1. A. Bautista – Ducati – 553 boda
2. T. Razgatlioglu – Yamaha – 487
3. J. Rea – Kawasaki – 450
4. M. R. Rinaldi – Ducati – 279
5. A. Locatelli – Yamaha - 245

Okvir i ciklistika su novi i lakši, a još je više mase ušteđeno na zrakom hlađenom V2 agregatu. Modernizacija uključuje i poznate skraćenice TFT i LED.

Iako izvana nalikuju prethodnicima, na Scrambler modelima sa zrakom hlađenim V2 agregatom od 803 ccm ima toliko promjena da možemo govoriti o potpuno novoj generaciji. Tako je čelični rešetkasti okvir lakši, dok je stražnji monoamortizer sad smješten više centralno.

Nove cijevi ispušnog sustava su jednostavnijih linija, a iako V2 agregat i dalje razvija 73 KS, olakšan je za 2,5 kg, dok je cijeli motocikl lakši 4 kg. U igri je i „ride-by-wire“ komanda gasa, što je omogućilo ugradnju moderne elektronike, s kontrolom proklizavanja i dvije mape razvijanja snage. Tretman modernizacije uključuje i prelazak na TFT instrumente te nova svjetla u LED tehnologiji, a blagi redizajn kompletira i novi čelični spremnik goriva, s plastičnim oplatama koje se lako mijenjaju.

Osnovu ponudu i dalje predstavlja model Icon, kod kojeg je poboljšano i sjedalo, a serijski se nudi u tri boje, s time da se u asortimanu dodatne opreme nalaze plastike u još 6 drugih boja. Full Throttle verzija je inspirirana „dirt track motociklima te je, između ostalog, serijski opremljena Termignoni ispušnim sustavom, quickshifterom te „plivajućim“ nosačem tablice, a na bokovima se nalazi broj 62. Model Nightshift (fotografija na vrhu) sličan je Full Throttle verziji, ali ima žbičane kotače i ravan upravljač s retrovizorima koji izviru iz njegovih krajeva, dok se Termignoni ispuh može doplatiti.

Motorcycle rental:

rentamotorcycle.motopuls.com

Bila je itekako zanimljivo u Valenciji. Na kraju, prva titula za Ducati od 2007. godine i zadnja pobjeda Suzukija, koji odlazi iz MotoGP prvenstva.

Da bi obranio prošlogodišnju titulu, Fabio Quartararo je s Yamahom trebao pobijediti i još se nadati da će Bagnaia s Ducatijem završiti kao tek 15. ili da neće uopće završiti. No iako se svojski trudio, Francuz nije mogao pobijediti. Šanse za to su mu bitno opale već nakon starta, kad se s 4. startne pozicije nije probio u vodstvo. Umjesto toga, vrzmao se tamo negdje oko petog mjesta, te u ranoj fazi utrke čak imao i kontakt baš s Bagnaiom, kojem je pritom i otpalo krilce na boku.

Nakon tih uzbuđenja u prvom krugu, Quartararo nije uspijevao uhvatiti vodeću grupu, te je završio kao četvrti, s nepune 2 sekunde zaostatka za pobjednikom, dok je Bagnaia ipak usporio pod velikim pritiskom velikih očekivanja i malo pomalo tonuo u poretku. Završio je utrku kao tek deseti, ali i to je bilo i više nego dovoljno da potpuno zasluženo proslavi svoju prvu titulu MotoGP prvaka. S time da je Ducati već ranije potvrdio i konstruktorski i momčadski naslov, a uskoro bi osvajanje trostruku krune trebali proslaviti i u Superbike prvenstvu, gdje briljira Alvaro Bautista.

Inače, Ducati je svoju prvu i dosad jedinu vozačku titulu osvojio sad već davne 2007. s genijalnim Caseyjem Stonerom, a Pecco Bagnaia je uz to i prvi talijanski MotoGP prvak od 2009. godine, kad je posljednju titulu osvojio njegov mentor Rossi. Bagnaia je i prvi talijanski prvak na talijanskom motociklu u kraljevskoj klasi nakon točno pola stoljeća, odnosno 1972 godine. Tad je veliki Gaiacomo Agostini osvojio svoju zadnju titulu za upravljačem MV Aguste.

U Valenciji smo svjedočili i posljednjoj MotoGP pobjedi Suzukija u dogledno vrijeme, a vjerojatno i zauvijek. Nakon što je nekako s proljeća iz Japana stigla iznenadna odluka da se na kraju ove sezone povlače iz MotoGP prvenstva, u garaži Suzukija je nastala pomutnja. No Rins se pribrao te je nedavno pobijedio u Phiilip Islandu, a sad i na oproštaju te marke u Valenciji. Krenuvši s pete pozicije, Rins se odmah probio u vodstvo kojeg ni u jednom trenutka nije ispuštao iz ruke. Bila je to itekako emocionalna pobjeda i sad još paradoksalnije djeluje to što iduće godine u prvenstvu neće biti motocikla koji je pobijedio na dvije od posljednje tri utrke.

S time da je pitanje bi li Rins pobijedio da je utrka potrajala još jedan krug. Naime, Brad Binder je još jednom potvrdio da je sve bolji kako utrka odmiče te se u završnici probio do drugog mjesta, ali jednostavno nije više imao vremena sustići Rinsa, prošavši ciljem s nepune 4 desetinke zaostatka. Treći je, pola sekundi kasnije, ciljem projurio Jorge Martin s Pramac Ducatijem.

S druge strane, bio je to izuzetno loš završetak inače odlične sezone za momčad Aprilije. I Aleix Esparagaro i Maverick Vinales su odustali zbog kvara, a to znači da je u borbi za treće mjesto u ukupnom poretku Bastianini u posljednji tren prestigao Espargaroa. Istovremeno je Aprilia izgubila i drugo mjesto u konstruktorskom poretku od Yamahe te drugo mjesto u momčadskom poretku od Red Bull KTM-a.

Pitanje prvaka se imalo riješiti i u klasi Moto2 gdje je Japanac Ai Ogura na startu utrke imao 9,5 bodova manje od Španjolca Augusta Fernandeza. Japanac je vozio na sve ili ništa i pritom pao, nakon čega je Fernandez automatski postao prvak, a onda i prošao ciljem kao drugi iza timskog kolege Acoste. U klasi Moto3 je Izan Guevara s GasGasom pobjedom postao prvak još u Phillip Islandu, a sad je novom pobjedom u uzbudljivoj završnici na najbolji mogući način zaključio svoju Moto3 karijeru.

Nakon ove dosad najduže sezone, s 20 odvoženih utrka, slijedi ona još duža. Trajat će od 26. ožujka i utrke u Portugalu skroz do 26. studenog i završnog okupljanja u Valenciji, s time da se uz 21 nedjeljnu utrku prema novom programu treba voziti i 21 sprint utrka subotama poslijepodne. Dakle, s ovom utrkom u Valenciji je definitivno završila jedna era.

KONAČAN POREDAK

MotoGP

1. F. Bagnaia – Ducati- 265 boda
2. F. Quartararo – Yamaha – 248
3. E. Bastianini – Ducati – 219
4. A. Espargaro – Aprilia – 212
5. J. Miller – Ducati – 189

Moto2

1. A. Fernandez – Kalex – 271,5
2. A. Ogura – Kalex – 242
3. A. Canet – Kalex - 200
4. T. Arbolino - Kalex – 191,5
5. P. Acosta – Kalex – 177

Moto3

1. I. Guevara – GasGas – 319
2. S. Garcia – GasGas – 257
3. D. Foggia – Honda – 246
4. A. Sasaki – Husqvarna – 238
5. D. Oncu – KTM - 200

Ovog vikenda se sve ima riješiti u Valenciji. Računica je jasna. Quartararo mora pobijediti i onda se nadati čudu.

Dosad se 18 puta u povijesti pitanje prvaka kraljevske klase imalo riješiti u zadnjoj utrci. Posljednji put 2017. kad je Marquez došao s 21 bodom više od Doviziosa. Čudo se nije dogodilo, iako si je Marquez umalo zagorčao život kad je kao vodeći praktično već pao, pa se morao čudesno spašavati u zavoju broj 1. Na kraju je pao sam Dovizioso, u trenutku kad je ionako bilo jasno da ne može preokrenuti situaciji u svoju korist.

Sada je Quartararo u još težoj situaciji nego onomad Dovizioso. Njegov zaostatak za Bagnaiom je 23 boda, što znači da može postati prvakom samo ako pobijedi, a Bagnaia bude tek 15. ili ne osvoji nijedan bod. Ako Quartararo pobijedi, a Bagnaia završi 14., onda će biti bodovno izjednačeni i Bagnaia postaje prvak jer je ove sezone skupio sedam pobjeda, a Quartararo dosad tri.

Ili ako hoćete, Bagnaia automatski postaje prvak ako pobijedi bilo tko osim Quartararoa. A Quartarao nije pobijedio još od Sachsenringa. Zapravo, otad je samo dva puta bio na podiju. U istom periodu, dakle u posljednjih 9 utrka, Bagnaia je 5 puta pobijedio, jednom bio drugi i dva puta treći. I nije samo Bagnaia problem za Quartararoa, nego i nekolicina drugih vozača Ducatija, koji bi također mogli pobijediti. Konačno, prošle godine su vozači Ducatija okupirali sve stepenice pobjedničkog postolja, s time da je baš Bagnaia bio na najvišoj. A ako ne pobijedi netko od vozača Ducatija, mogao bi Marc Marquez (ipak je to lijevi krug) ili možda netko od vozača Suzukija, u oproštajnoj utrci za tu marku. Jedina svjetla točka u pohodu Francuza na obranu naslova prvaka svodi se na to da nema što izgubiti. Mora voziti na pobjedu i onda se još nadati potpunom podbačaju Bagnaie.

I nije to jedina stvar koja se mora riješiti ovog vikenda u Valenciji. Recimo, u slučaju totalnog podbačaja Quartararoa, do titule viceprvaka bi još uvijek teoretski mogli Aleix Esparagaro ili Enea Bastianini. Isto tako, Aprilia se s Yamahom bori za drugo mjesto u konstruktorskom poretku, a s KTM-om za drugo mjesto u momčadskom poretku. A kao uvertiru u glavnu borbu između Bagnaie i Quartararoa, predlažemo da pogledate obračun za titulu prvaka u klasi Moto2. Augusto Fernandez ima 9,5 bodova više nego Ai Ogura, i tu je doista sve moguće, to više što su obojica na posljednjim utrkama bili skloni neforsiranim pogreškama. Sve to, kao i treninge i kvalifikacije, možete pratiti na SportKlub televiziji.

Motorcycle rental:

rentamotorcycle.motopuls.com

Izvana djeluje slično prethodniku, no ovo je potpuno novi Diavel, prvi s V4 agregatom. Nije nešto bitno snažniji, ali ni dosadašnjem V2 agregatu nije falilo „konja“

Bez ikakve sumnje, dosadašnji Diavel 1260 je bio najzabavniji i najbrži power-cruiser kojeg ste mogli kupiti. Jasno, ako ste si ga mogli priuštiti. No s vremena na vrijeme treba začiniti stvari, a i Ducatiju je praktičnije da umjesto dva različita agregata za Multistrada i Diavel proizvodi jedan gotovo identični za oba. I tako Diavel s V2 agregatom odlazi sa scene da bi na njegovo mjesto došao Diavel V4.

Razlika u snazi nije dramatična. Umjesto o 162 govorimo o 168 KS, i to na višem broju okretaja, a vrijednosti okretnog momenta su gotovo identične. No, V4 stroj od 1.158 ccm nije samo lakši od V2 agregata od 1.262 ccm, nego mu se i koljenasto vratilo vrti unatrag, kao na MotoGP motociklu, te bi već zbog toga Diavel V4 trebao biti još okretniji.

Cijeli Diavel V4 je za čak 13 kg lakši, a uz to i jednostavniji za održavanje jer taj V4 Granturismo agregat nema dezmodromiku. Stražnji red cilindara se gasi kod stajanja na mjestu i lagane vožnje, kako bi agregat manje grijao vozača, a u uz to i generirao dublji zvuk. U seriji dolaze tri moda razvijanja snage i 4 moda rada elektronike, kao i TFT instrumenti i još štošta drugo. Dizajn dosta vjerno prati linije dosadašnjeg Diavela s V2 agregatom, no straga je Diavel V4 itekako lako prepoznati, što zbog atraktivnog stražnjeg svjetla, što zbog ispušnog lonca sa 4 cijevi. Poprilična je razlika i u cijenii, pa tako treba izdvojiti 28.990 eura (218.425,15kn) za crveni Diavel V4 ili 29.300 eura (220.760,95kn) za crnu varijantu. Više zanimljivih detalja o ovom novitetu doznajte u idućem 188. broju Moto Pulsa.

Protekli vikend ispao je sjajan za Ducati na obje fronte. Bagnaia i Bautista su pobjedama došli nadohvat titula prvaka u MotoGP i Superbike prvenstvu.

Vjerovali ili ne, Ducati nije osvojio vozački naslov u Superbike prvenstvu još tamo od 2011. godine, kad je slavio Carlos Checa. A dosad jedinu MotoGP titulu im je još 2007., dakle prije punih 15 godina, priskrbio Casey Stoner.

Protekli vikend su utrkivanjem na dvije različite strane svijeta došli nadomak tome da nakon toliko godina pauze osvoje vozački naslov, i to u obje konkurencije. Poslije dvije godine mučenja s Hondom, Alvaro Bautista se ove sezone vratio na tvornički Ducati, s kojim je tijekom drugog natjecateljskog vikenda u Assenu preuzeo vodstvo u ukupnom poretku i odonda ga nije ispuštao iz ruku. U posljednje vrijeme je to vodstvo fino rastegnuo, a proteklog vikenda u Argentini doveo do točke pucanja.

Koristeći brzinu Ducatija na dugačkoj ravnici, Bautista je već u prvom krugu prošao Razgatlioglua, koji se odmah pokušao vratiti u vodstvo i pritom pao. U borbi do zadnjeg kruga Razgatloglu je uspio pobijediti Bautistu u nedjeljnoj Superpole utrci, ali u glavnoj nedjeljnoj utrci ponovo nije mogao staviti soli na rep Ducatija, tako da je Bautista glatko pobijedio. Rea nije slavio još od Estorila, dakle punih 5 mjeseci, a i ovdje je bio treća violina, osvojivši dva treća i jedno drugo mjesto. U trenutku kad su preostali još samo radni vikendi u Indoneziji i Phillip Islandu, te su na stolu tek 124 boda, Bautista ima 82 boda više od Razgatlioglua na Yamahi i 98 bodova više od Reae na Kawasakiju. Iako bi teoretski mogao, teško da će naslov prvaka potvrditi već u prvoj utrci u Indoneziji, ali svakako bi to trebao učiniti do kraja tog pretposljednjeg natjecateljskog vikenda.

Pecco Bagnaia je imao puno teži put do toga da jednu ruku i još četiri prsta stavi na pehar MotoGP prvaka. Podsjetimo, nakon pada u Sachsenringu imao je čak 91 bod zaostatka za Quartararoom, da bi već idućeg vikenda u Assenu započeo možda i najdramatičniji preokret u povijesti motosporta. Jasno, u tome mu je uvelike pomogao Quartararo, koji je nakon ljetne stanke bitno pao u formi, ali mu je život bitno zagorčavao budući timski „kolega“ Bastianini, koji je istu stvar učinio i proteklog vikenda u Maleziji, gdje je Bagnaia imao prvu od dvije „meč lopte“.

Nakon što mu je u posljednje vrijeme puhao za vrat u Misanu, Aragonu (gdje ga je i pobijedio) te Motegiju, Bastianini je sa svojim Ducatijem u Maleziji čak i prošao ispred Bagnaije, iako je dobro znao da je ovome svaki bod bitan kako bi možda potvrdio osvajanja naslova i prije posljednje utrke u Valenciji. Naime, s trećim mjestom u Phillip Islandu, gdje je Quartararo pao, Bagnaia je konačno preuzeo vodstvo u ukupnom poretku, te je u Maleziju stigao s 14 bodova prednosti.

Nakon odličnog starta s devete pozicije, Bagnaia je ispred sebe imao samo (pre)brzog Jorgea Martina na Pramac Ducatiju, dok ovaj nije pao. Time je Bagnaia preuzeo vodstvo, ali u stopu ga je slijedio Bastianini, koji ga je u jednom trenutku i prošao. Bagnaia se nakon nekoliko krugova vratio u vodstvo, ali Bastianini ga nije prestao pritiskati, čak se i umalo zaletio u njega na kočenju u zadnjem krugu.

I dok je sve to u sportskom duhu „neka pobijedi najbolji“, doista je nemoguće razumjeti kako to trojac Dall'Igna, Ciabatti i Tardozzi, koji vodi Ducatijevu tvorničku momčad, ne može utjecati na Bastianinija da u ovom kritičnom trenutku ne napada Bagnaiu. Istina, Bastianini vozi za privatnu momčad Gresini Ducati, ali plaća ga centrala Ducatija, a uz to su ga za iduću godinu pozvali i u tvorničku momčad. E sad. zamislite blamažu da je Bagnaia pao pod pritiskom, ili još gore, da je Bastianini u zadnjem krugu srušio i sebe i Bagniau. U tom slučaju bi pobijedio Quartararo i minus od 14 pretvorio u plus od 11 bodova uoči zadnje utrke u Valenciji.

Ovako je Bagnaia ipak junački izdržao pod pritiskom do kraja i pobijedio, što mu je umalo bilo dovoljno da osvoji naslov prvaka. No Quartararo se odupro pritisku Bezzecchija na VR46 Ducatiju i ispio proći ciljem treći, što mu je prvi podij u posljednjih 6 utrka i taman dovoljno da ostane u borbi za naslov prvaka. S time da i ovako Bagnaia ide u Valenciju s 23 boda više, što znači da bi za obranu naslova Quartararo morao pobijediti, a onda se još i nadati da će Talijan biti tek 15. ili ostati bez bodova.

I dok se može dogoditi da Bagnaia pogriješi i padne, teško bi se moglo poklopiti da još k tome i Quartararo pobijedi kraj ovolikog broja brzih vozača Ducatija. Podsjetimo, prošle godine su u Valenciji vozači Ducatija okupirali sve tri stepenice pobjedničkog postolja. Nakon što je odahnuo u Maleziji, Ciabatti se našalio da ni u Valenciji neće uvesti timske odredbe, nego konstruktorske odredbe. Odnosno, zapovjediti će da vozač Ducatija mora pobijediti, i to bilo koji, jer to znači da neće pobijediti Quartararo i tako naslov automatski osvaja Bagnaia. Samo da tu naredbu vozači Ducatija ne shvate kao dozvolu za totalni napad, pa se pritom međusobno poruše.

Inače, Ducati je u MotoGP-u već potvrdio osvajanje i konstruktorskog i timskog naslova, a trostruka kruna im se smiješi i u Superbikeu, gdje konstruktorski naslov nisu osvojili još od 2011.

MotoGP
1. F. Bagnaia – Ducati – 258 bodova
2. F. Quartararo – Yamaha – 235
3. A. Espargaro – Aprilia – 212
4. E. Bastianini – Ducati – 211
5. J.Miller – Ducati – 189

SBK
1. A. Bautista Ducati – 507 bodova
2. T. Razgatlioglu – Yamaha – 425
3. J. Rea – Kawasaki – 409
4. M. R: Rinaldi – Ducati – 260
5. A. Lowes – Kawasaki - 217

Motorcycle rental:

rentamotorcycle.motopuls.com

Ducati i BMW su praktično istovremeno predstavili novu evoluciju svojih najekstremnijih modela. Što vas više privlači, 240 KS ili 314 km/h?

Nakon dvogodišnje pauze, Panigale V4 R se vraća u ponudu u dorađenom izdanju, dok novi M 1000 RR predstavlja evoluciju modela predstavljenog za 2021. Riječ je o vrhuncima sportske ponude Ducatija i BMW-a, homologacijskim specijalkama koje ne predstavljaju samo najekstremnije motocikle za jurnjavu cestom, nego su istovremeno i osnova na kojoj se pripremaju strojevi za Superbike prvenstvo.

Novi V4 R, za razliku od ostalih Panigalea V4, nema agregat od 1.103 ccm, nego od 998 ccm, u skladu sa Superbike pravilima. Kako bi se pritom zadovoljile Euro5 norme, dobio je restriktivniji ispušni sustav, pa tako sad razvija 3 KS manje od prethodnika iz 2020., ali svejedno je za 4 KS jači od ostalih verzija aktualnog Panigalea V4. Konkretno, V4 R ima 218 KS pri 15.500 o/min, a ako se ugradi otvoreni Akrapovič ispušni sustav, potencijali rastu na čak 237 KS. I to nije sve, jer se ulijevanjem posebnog Shell ulja sve penje na 240,5 KS.

U BMW-u se nisu zanemarivali dorađivanjem rednog četverocilindričnog agregata od 999 ccm, pa tako M 1000 RR i dalje razvija 212 KS pri 14.500 o/min, što je za 2 KS više od bratskog modela S 1000 RR. Zato je dorađena aerodinamika, s krilcima koja generiraju puno više downforcea, ali i pružaju manje otpora, pa je deklarirana maksimalna brzina porasla na 314 km/h. Tome pridonosi i novi aerodinamičniji blatobran, bogatiji i za usisnike za hlađenje radijalnih kliješta, a ako M 1000 RR naručite u Competition verziji, koja dolazi u crnoj boji, onda, dobijete i veliki karbonski poklopac s donje strane prednje vilice, kakvog u MotoGP prvenstvu koristi – Ducati.

I Panigale V4 R ima nova krilca koja smanjuju aerodinamični otpor, a za brže prolaske kroz zavoje je dorađen Öhlins ovjes, te je podignuto težište motocikla. Istovremeno, kod BMW-a ne specificiraju značajnije promjene na ovjesu i ciklistici. Zato su i na jednom i na drugom modelu dorađena elektronska pomagala, koja vam itekako dobro dođu na motociklima s daleko više od 200 KS. Uostalom, sigurno ne želite razbiti BMW M 1000 RR koji vrijedi 273.830 kn, odnosno 36.343 eura. S time da to djeluje gotovo pa pristupačno u odnosu na Ducati Panigale V4 R za kojeg se traži 354.046 kuna, odnosno 46.990 eura. Više zanimljivih detalja o ovim novitetima moći ćete pročitati u 188. broju Moto Pulsa.

Motorcycle rental:

rentamotorcycle.motopuls.com

Tročlana Streetfighter V4 banda podvrgnuta je istom onom tretmanu ubrzanja kao i superbike Panigale V4 prije godinu dana.

Nakon 3 godine na tržištu, Streetfighter V4 je za 2023. lagano dorađen, kako bi se uskladio s mehanikom Panigalea V4, promijenjenom za 2022. Između ostalog, od Panigalea je preuzet i novi rezervoar, koji pruža bolje uporište na kočenju, te ima nove bočne oplate, a uz to je i zapremina porasla sa 16 na 17 l.

Pritom Desmosedici Stradale V4 agregat od 1.103 ccm gotovo da i nije diran, pa i dalje razvija 208 KS, pri sad nešto viših 13.000 o/min, a i ciklistika je sitno promijenjena. u skladu s onom na Panigaleu. Tako se najveći dio promjena odnosi na još naprednija elektronska pomagala. Može se birati između četiri načina razvijanja snage, a među njima je i Full, u kojem u svim stupnjevima prijenosa, osim u prvom, imate oslobođene pune potencijale agregata, bez prigušivanja od strane elektronike.

Pridodan je i kišni način rada elektronike, novi je i precizniji sustav kontrole kočenja motorom, unaprijeđen je rad obostranog quickshiftera, redizajniran je i način prikaza podataka na TFT-u te je optimiziran rad ventilatora, kako bi se manje grijao vozač. Steetfighter V4 broji 201,5 kg, dok V4 S dolazi s poluaktivnim Öhlins ovjesom, kovanim Marchesini naplatcima, 1,7 kg lakšom li-ion baterijom, te ukupno teži 197,5 kg.

Vrhunac ponude predstavlja numerirana verzija SP, koja se sad zove SP2 (fotografija na vrhu), te ima za 1,4 kg lakše karbonske naplatke, a od karbona su i prednji blatobran i krilca. Taj jednosjed teži 196,5 kg, a poluaktivni ovjes je kalibriran jednako kao i na Panigaleu. SP2 ima i još naprednija Brembo kliješta, te suhu spojku, koja se može naknadno montirati i na V4 i V4 S. S natjecateljskim Akrapovič ispušnim sustavom se dobije 220 KS, a izgubi 5 kg.