Motosport

U novim kamuflažnim bojama, Yamaha kreće u lov na izgubljeni naslov prvaka u možda i prijelomnoj sezoni za M1 kakvog (predugo?) poznajemo.

Monster Energy Yamaha je u dalekoj Indoneziji otvorila sezonu predstavljanja MotoGP momčadi za 2023. E sad, kako im vozačka postava ostaje ista, a M1 za iduću sezonu se tek razvija, mislili smo da nećemo ni vidjeti ni doznati išta novo. Ali ipak su nas iznenadili maskirnom varijaciju na temu dosadašnjih boja, što je, istina, samo površinska promjena, ali bi mogla nagovijestiti suštinske promjene.

Nove grafike oplata, u kojima se dosad tradicionalne crne i plave nijanse isprepliću međusobno, ali i s novo pridodanom sivom bojom, osmislio je poznati dizajner Aldo Drudi. Uz vizualno osvježenje, taj kamuflažni efekt bi trebao na simboličkoj razini sugerirati agresivniji i borbeniji pristup Yamahe, a to je baš ono što im treba. Naime, M1 je kroz godine, a sad već i desetljeća, samo lagano evoluirao iz sezone u sezonu, što teško da više može biti dovoljno u borbi s eksperimentiranjima sklonijim europskim markama u MotoGP-u.

Konačno, nakon što je Yamaha izgubila satelitsku momčad RNF, a Suzuki se povukao iz MotoGP-a, u 2023. će Quartararo i Morbidelli biti jedini vozači pokretana rednim četverocilindričnim agregatom. Ostalih 20 vozača će imati motocikle s V4 strojevima. A postoje razlozi zašto će V4 agregati uvijek biti potencijalno snažniji, i zašto su njima pokretani motocikli napadački, dok su oni s rednim agregatom obrambeni.

U Yamahi su svjesni tog problema i spremni su izvući iz M1 više snage, čak i ako će to ići na račun voznosti kroz zavoje. Već je neko vrijeme za razvoj agregata zadužen inženjer Luca Marmorini, koji je radio za Ferrari i Toyotu u Formuli 1, a na motociklu za 2023. bi se trebali vidjeti konkretni plodovi njegova rada. S time da su se iz redova Yamaha počeli probijati i prvi glasovi kako bi možda bili spremni razmisliti čak i o prelasku na V4 agregate, ako se stanje ne popravi. To znači da bi 2023. mogla biti prijelomna sezona za redni četverocilindrični agregat, ali nikako ne i posljednja. Jer sve da se u Yamahi odluče na prelazak na V4 formulu, trebale bi im godine da razviju agregat i oko njega potpun novi motocikl.

Ranija testiranja su pokazala da je novi stroj za 2023. doista moćniji od dosadašnjeg, no na testiranjima u Valenciji nakon posljednje utrke je osjećaj napretka izostao. Vjerojatno se radi o tome da su malo zastranili u implementaciji novih rješenja i za očekivati je da će na testiranjima u Maleziji opet biti na pravom putu.

Jasno, suludo je govoriti da dosadašnji M1 nije bio dobar. Fabio Quartararo je s njim osvojio naslov 2021. godine, a i prošle sezone se borio za titulu do posljednje utrke. No u momčadi Yamahe će priznati da je ove godine Quartararo morao voziti preko granice mogućeg, što znači da im neće biti dovoljan samo mali napredak da bi uhvatili pomičnu metu zvanu Ducati.

I dok je Quartararo zadovoljan kako mu je zacijelila ruka nakon pada na motokros treningu, te razmišlja o novom pohodu na naslov prvaka, Franco Morbidelli se može veseliti samo tome što sezona kreće od nule. Nakon što je 2020. bio viceprvak, Talijan je u posljednje dvije sezone podbacio, što je samo dijelom bilo uvjetovano ozljedama. Već se naveliko priča da bi ga za 2024. u tvorničkoj momčadi Yamahe mogao zamijeniti Jorge Martin, no to bi čak i mogla biti dobra vijest za Morbidellija. Naime, prelaskom Martina u Yamahu otvorilo bi se mjesto na Pramac Ducatiju, kojeg bi vjerojatno popunio Marco Bezzecchi, a onda bi na njegov Ducati momčadi VR46 mogao uskočiti Morbidelli. Rossi ga sigurno neće ostaviti na vjetrometini.

Nakon najlošije sezone u posljednjih 40 godina, HRC-u treba zaokret. A to znači i prelazak na Akrapovič ispušne sustave.

Akrapovič je upravo s Hondom došao do svog prvog naslova svjetskog prvaka, kad je Colin Edwards osvojio Superbike titulu 2000 godine. Zajedno su pobjeđivali i na 8 sati Suzuke, a za Hondu su svojevremeno razvijali i ispušni sustav za Formulu 1. Ali u MotoGP-u Honda i Akrapovič nisu imali službeno partnerstvo, iako postoji osnovana sumnja da su i tu u neko vrijeme surađivali, samo što su se na Akrapovič ispušne sustave stavljale naljepnice konkurenata, koji su Hondi plaćali tu vrstu promocije.

I zato je velika stvar što je HRC, odlučio ući u partnerstvo s Akrapovičem i to onda još javno objaviti. Uostalom, riječ je o marki koja je svojevremeno inzistirala na ugradnji Showa ovjesa i Nissin kočnica, jer su te tvrtke u njihovom vlasništvu, da bi kasnije ipak prešli na Öhlins i Brembo komponente. Prošle sezone je Honda imala najlošije rezultate u kraljevskoj klasi u posljednja 4 desetljeća. Sa samo dva podija, bez ijedne pobjede, te s vidno ljutim Marcom Marquezom, koji nije primijetio nikakve promjene nabolje na prototipu motocikla za iduću sezonu. Dakle, treba im zaokret, pa su tako već i krajem prethodne sezone vlastitu karbonsku stražnju vilicu izmjenjivali s onom aluminijskom, koju im je konstruirao njemački Kalex.

A sad su svečano objavili da su potpisali višegodišnji ugovor sa slovenskim Akrapovičem, koji će za njih (i s njima) razvijati ispušni sustav od titana za natjecateljski RC213V. To znači da će skoro svi proizvođači u MotoGP-u koristiti Akrapovič ispušne sustave, a jedini izuzetak je Aprilia, iako su i s njima dugo vremena surađivali.

Ova vijest slijedi samo nekoliko dana od objave odluke o važnim kadrovskim promjena unutar Hondina MotoGP pogona. To uključuje rošadu „crew chiefova“, kao i odlazak Takea Yokoyame, koji je dugi niz godina bio Hondin tehnički direktor za MotoGP.

Na vrhu popisa su dva rookie vozača, no zapravo je Marc Marquez u prosjeku padao najčešće i najbrutalnije.

Nimalo iznenađujuće s obzirom da je kao dotad tek osrednji Moto3 vozač bačen izravno u MotoGP žrvanj, rookie Darryn Binder je tijekom cijele sezone s RNF Yamahom skupio samo 12 bodova, ali i čak 27 padova, daleko najviše od svih. Napadao se i Marco Bezzecchi, koji je 23 puta „krstio“ Ducati momčadi VR46, ali on je ujedno bio i uvjerljivo najbolji rookie, skupivši 111 bodova.

No čini se da je najteže bilo vozačima Honde RC 213V, koja je ove sezone važila za neuokrotivi motocikl. Pol Espargaro i Alex Marquez su jedva dočekali kraj sezone i kraj angažmana s Hondom, nakon što su obojica pala 21 put, u prosjeku barem jednom po vikendu. A iako Marc Marquez sa zabilježenih 18 padova dijeli peto mjesto s Bastianinijem i Zarcoom, vozačima Ducatija, činjenica je da je on, zbog ozljeda i oporavka od operacije, propustio 7 natjecateljskih vikenda, odnosno više od trećine sezone. Kad to uzmemo u obzir, ispada da je u prosjeku padao 1,38 puta po vikendu, što je, zapravo, gori rezultat i od Darryna Bindera, s prosjekom od 1,35 padova po odrađenom natjecateljskom vikendu.

Novi svjetski prvak Pecco Bagnaia pao je 14 puta, što je točno dvostruko više od broja padova viceprvaka Fabia Quartararoa. I Alex Rins je pao samo 7 puta, ali je svejedno sredinom sezone tri utrke zaredom završio padom. Među stalnim MotoGP vozačima, od Quartararao i Rinsa je manje padao samo Maverick Vinales, koji je tek 2 puta u dvadeset natjecateljskih vikenda „krovirao“ svoju Apriliju, što bi neke moglo dovesti do zaključka da se možda premalo trudio.

Obično se najviše padova skupi u La Mansu, ali ta staza je ove godine na drugom mjestu s ukupno 87 posrtanja, dok se u Portimau tijekom vikenda skupilo njih čak 105. Isto tako, obično je zavoj broj 3 iz Le Mansa (ulazak u šikanu) najkritičniji, ali ne i ove godine, jer je zabilježen 21 pad u prvom zavoju u Sachsenringu. Le Mans je na tom popisu na drugom mjestu ,ali ovaj put sa zavojem broj 7 gdje se izgubila ravnoteža 20 puta, dok je u zavoju broj 4 u Misanu bilo 17 padova.

Ukupno su vozači iz sve tri klase pali 1.106 puta, što znači da je u posljednjih 12 godina ovo bila druga najgora sezona. Međutim, treba uzeti u obzir da se 2022. vozilo rekordnih 20 utrka, dok se, primjerice, 2017. vozilo 18 utrka, pa se svejedno padalo još i više, odnosno 1.126 puta. Najvažnije od svega je da u tih više od tisuću padova ove sezone nisu zabilježene neke neuobičajeno teške ozljede, što pokazuje da je sigurnost vozača na visokoj razini, a strijepi se samo od onih situacija u kojima bi netko mogao biti pregažen. Baš to je u posljednje vrijeme postao veliki problem, uvjetovan i time što zbog izjednačenosti ljudstva i opreme vozači pušu jedan drugom za vrat.

Neki od ovih padova su najbrutalniji, neki najznačajniji, a većina ih je i jedno i drugo. Poredali smo ih kronološki. 

Marc Marquez – Mandalika

Na drugoj utrci sezone, onoj u Indoneziji, Marcu Marquezu su na „warm-upu“ prvo pustile, pa onda naglo zagrizle nove gume, nakon čega je monstruozno katapultiran u nisku orbitu. Pravo je čudo da pritom nije ništa slomio, ali mu se zbog udarca glavom vratio problem s dvostrukim vidom. Mogao je to biti pad koji će okončati njegovu karijeru, a svakako umanjiti šanse da osvoji naslov, ali nije bilo tako. Marc Marquez se brzo oporavio i propustio samo dvije utrke, a pokazalo se da šanse za osvajanje naslova ionako nije ni imao, zbog neukrotivog Hondinog motocikla i problema s rukom koju je slomio još 2020. Zato je nakon Mugella otišao na četvrtu operaciju ruke i čini se konačno riješio taj problem. Onaj s Hondinim motociklom još nije.

Bagnaia, Rins i Nakagami - Barcelona

Da je ispalo malo drugačije, vjerojatno bi rekli da je Nakagami imao savršen start u Barceloni. Ovako možemo konstatirati da je Japanac bio previše nadobudan u pokušaju da nadoknadi desetak pozicija na kočenju za prvi zavoj. A kako smo sigurni da je kriv? Tako što je sudačka komisija konstatirala da nije. U svemu tome, Nakagami je imao sreću u nesreći što se izvukao praktično bez posljedica nakon što je kacigom udario u brzo vrteću stražnju gumu Ducatija. Nakon tog kontakta Bagnaia je pao, a Rinsu je to bila druga utrka zaredom da pada nakon sudara s Nakagamijem. S time da je ovaj put i slomio ruku, te tako, nakon vrlo dobrog starta sezone, izgubio sve šanse da se bori za naslov.

Pecco Bagnaia – Sachsenring

Najmanje brutalan pad na ovom popisu je onaj Bagnaie u Sachsenringu. Dotad je Talijan već srušio sebe i Martina u Kataru, pa pao u Le Mansu nakon što mu je preoteo vodstvo Bastianini, a onda ga je Nakagami srušio u Barceloni. Na ovoj idućoj utrci je Bagnaia pokušavao pratiti bržeg Quartararoa te se izvalio na bok u zavoju broj 1. Da stvar bude gora po njega, Quartararo je pobijedio, pa je tako Bagnaia nakon te utrke imao 91 bod minusa. Nikad nitko nije uspio nadoknaditi ni izbliza toliki zaostatak. Ali uvijek postoji prvi put.

Fabio Quartararo - Assen

Quartararo je u Assen došao u gotovo idealnoj poziciji. Imao je 91 bod više od Bagnaie, a nikad nitko nije uspio nadoknaditi ni izbliza toliki zaostatak. Ali uvijek postoji prvi put. Tako je i Quartararo u pokušaju pretjecanja Aleixa Espargaroa pao prvi put uopće te sezone. A ubrzo potom, nakon što su ga iz garaže vratili na stazu s neispravnim motociklom, pao je i drugi put. Da stvar bude gora po njega, Bagnaia je pobijedio i tako na kraju prvog dijela sezone smanjio svoj zaostatak na 66 bodova. A nikad nitko nije uspio nadoknaditi zaostatak od 66 bodova i postati prvak. Rekord je držao Wayne Rainey iz 1992. godine, no on je imao 65 bodova zaostatka i hvatao je Doohana kojem su u Assenu umalo amputirali nogu, pa se nije ni mogao braniti.

Fabio Quartararo – Aragon

Nakon utrke u Mugellu i četvrte operacije desne ruke, Marc Marquez se vratio u Aragonu i odmah zakuhao kašu. Nakon odličnog starta probio se ispred Quartararoa, a kad mu je proklizala još hladna stražnja guma u zavoju broj 3, nije to bilo ništa što Marquez ne bi mogao iskontrolirati. Ali morao je pustiti gas, a Quartararo mu je u tom trenutku bio toliko blizu da se zaletio u njega i zastrašujuće pao. Francuz se izvukao bez težih ozljeda, ali Bagnaia je tu, nakon četiri pobjede u nizu, došao do drugog mjesta i prelomio sezonu u svoju korist, bez obzira na to što je na sljedećoj utrci u Japanu i on sam pao. Ah da, nikad nitko nije osvojio naslov, a da čak 5 puta nije završio utrku. Ali uvijek postoji prvi put.

Proslavljajući titulu MotoGP i Superbike prvaka, Ducati je predstavio i dvije Panigale V4 verzije iz ograničene serije, s bojama (i brojevima) u čast pobjedničkih motocikala Bagnaie i Bautiste.

Nazivi su im dugi kao ponedjeljak, ali zato jasno opisuju o čemu je riječ. Panigale V4 Bagnaia 2022 World Champion Replica i Panigale V4 Bautista 2022 World Champion Replica nastali su u povodu proslave prve MotoGP titule od 2007. godine, zaslugom Pecca Bagnaie, i prve Superbike titule od 2011. godine, zaslugom Alvara Bautiste. U skladu s time možete birati grafike u stilu pobjedničkog motocikla Bagnaie ili pak pobjedničkog motocikla Bautiste, pri čemu će svaka verzija biti proizvedena u ograničenoj seriji od 260 komada, u čast 1926. godine, kad je osnovan Ducati.

U paketu dolazi i vlastoručni potpis novog svjetskog prvaka na spremniku goriva (koji je kod verzije Bautista od četkanog aluminija), a tu su i posebni gornji trokuti s laserski ugraviranim rednim brojem. Uz to što na njima nema mjesta za suputnika, te posebne verzije imaju i suhu spojku, za 2 kg lakši Akrapovič ispušni sustav (homologiran za cestu), Brembo Stylema R kliješta i MCS glavni cilindar, kao i natjecateljski vjetrobran te podesive oslonce za noge izrađene iz jednog komada aluminija. A tu su i karbonski dijelovi, koji uključuju prednji i stražnji blatobran, usisnike za kočiona kliješta, poklopac alternatora, toplinski štit cijevi ispušnog sustava, te štitnik stražnje vilice (u kombinaciji s titanom). Dobije se i poseban prekrivač, kao i telemetrijski sustav, a možete doplatiti za otvoreni karbonski poklopac suhe spojke.

Tvrde da im iskustvo iz autosporta donosi napredak u aerodinamici. Ali zasad se čini da samo kopiraju Ducati po tom pitanju.

Službeno, Honda se povukla iz Formule 1, ali im se dopalo što je odmah potom Max Verstappen osvojio jednu, a sad i drugu titulu, pa su jednom nogom ipak ostali u tom prvenstvu. te i dalje isporučuju pogonske agregate pobjedničkoj momčadi Red Bull. U međuvremenu su ipak donijeli odluku da se Hondini stručnjaci koji su radili u Formuli 1 i autosportu integriraju u mitski HRC odjel, zadužen za razvoj natjecateljskih motocikala. Zasad im taj transfer znanja nije pomogao, jer 2022. je bila za njih najlošija sezona još od 1981. i genijalnog koliko i neuspješnog NR-a 750 s ovalnim klipovima.

Iako bi tu trebalo doći do transfera tehnologije i kad su u pitanju agregati s unutarnjim izgaranjem, u netom objavljenom planu utrkivanja za 2023. godinu tvrde da je sinergija između autosporta i motosporta počela prvo dolaziti do izražaja u području aerodinamike. Odnosno, otkrivaju da su u drugoj polovici 2022. na MotoGP motociklima već počeli implementirati znanje i iskustvo iz autosporta. I doista, u završnici sezone i na testiranjima su osvanuli neki novi aero dodaci na Marquezovom motociklu, ali kao da su tu ipak više kopirali Ducati nego Formulu 1. Tu mislimo i na „stegosaur“ krilca na repu, koja su koristili na testiranjima. Ona su na Ducatijevim motociklima „izrasla“ početkom kolovoza i dosad su ih kopirali i meki drugi, uključujući i Hondu. To samo potvrđuje da takva krilca doista čine mirnijim stražnji kraj motocikla, posebno na kočenju.

No u Hondi su kopirali Ducati i dodavanjem difuzora s donje bočne strane oplata. Iako je moguće da se takvim preusmjeravanjem struje zraka ispod motocikla smanjuju turbulencije u tom dijelu (koje stvara prednja guma) te tako poboljšava aerodinamičnost, čini se da taj difuzor pomaže stvoriti podtlak kad je motocikl u dubokom nagibu (a bočne sasvim oplate blizu asfalta). Zahvaljujući tome, motocikl bio mogao biti više „zalijepljen“ u zavoju, te s većom g silom (i onda brzinom) prolaziti kroz njega. S time da treba priznati kako je to Hondino rješenje, iako načelno slično, ipak malo drugačije (i plosnatije) izvedeno od onog na Ducatiju.

Zasad je sigurno samo to da Marc Marquez nije zadovoljan s prototipom motocikla za 2023. godinu i da od Hondinih inženjera očekuje puno više. Jasno je da i unutar Honde, koja je u svoje redove za iduće dvije sezone privukla i Mira i Rinsa, dosadašnje vozače Suzukija, postoji itekakva želja da se stvari stubokom promijene. Pa tako, nakon što su ovu sezonu završili bez ijedne pobjede i kao posljednji u konstruktorskom poretku, što je dosad bilo nezamislivo, ne čudi da moraju posebno naglasiti kako „streme vraćanju trostruke krune“ u MotoGP-u. Pitanje je samo koliko će im vremena za to trebati i koliko im iskustvo iz Formule 1 tu doista može pomoći. Jer brojni primjeri pokazuju da primjena F1 principa i rješenja može MotoGP motocikle učinit još zahtjevnijim i nepredvidljivijim za voziti. A trenutno ne postoji zahtjevniji MotoGP motocikl od onog sa znakom Honde.

Bila je itekako zanimljivo u Valenciji. Na kraju, prva titula za Ducati od 2007. godine i zadnja pobjeda Suzukija, koji odlazi iz MotoGP prvenstva.

Da bi obranio prošlogodišnju titulu, Fabio Quartararo je s Yamahom trebao pobijediti i još se nadati da će Bagnaia s Ducatijem završiti kao tek 15. ili da neće uopće završiti. No iako se svojski trudio, Francuz nije mogao pobijediti. Šanse za to su mu bitno opale već nakon starta, kad se s 4. startne pozicije nije probio u vodstvo. Umjesto toga, vrzmao se tamo negdje oko petog mjesta, te u ranoj fazi utrke čak imao i kontakt baš s Bagnaiom, kojem je pritom i otpalo krilce na boku.

Nakon tih uzbuđenja u prvom krugu, Quartararo nije uspijevao uhvatiti vodeću grupu, te je završio kao četvrti, s nepune 2 sekunde zaostatka za pobjednikom, dok je Bagnaia ipak usporio pod velikim pritiskom velikih očekivanja i malo pomalo tonuo u poretku. Završio je utrku kao tek deseti, ali i to je bilo i više nego dovoljno da potpuno zasluženo proslavi svoju prvu titulu MotoGP prvaka. S time da je Ducati već ranije potvrdio i konstruktorski i momčadski naslov, a uskoro bi osvajanje trostruku krune trebali proslaviti i u Superbike prvenstvu, gdje briljira Alvaro Bautista.

Inače, Ducati je svoju prvu i dosad jedinu vozačku titulu osvojio sad već davne 2007. s genijalnim Caseyjem Stonerom, a Pecco Bagnaia je uz to i prvi talijanski MotoGP prvak od 2009. godine, kad je posljednju titulu osvojio njegov mentor Rossi. Bagnaia je i prvi talijanski prvak na talijanskom motociklu u kraljevskoj klasi nakon točno pola stoljeća, odnosno 1972 godine. Tad je veliki Gaiacomo Agostini osvojio svoju zadnju titulu za upravljačem MV Aguste.

U Valenciji smo svjedočili i posljednjoj MotoGP pobjedi Suzukija u dogledno vrijeme, a vjerojatno i zauvijek. Nakon što je nekako s proljeća iz Japana stigla iznenadna odluka da se na kraju ove sezone povlače iz MotoGP prvenstva, u garaži Suzukija je nastala pomutnja. No Rins se pribrao te je nedavno pobijedio u Phiilip Islandu, a sad i na oproštaju te marke u Valenciji. Krenuvši s pete pozicije, Rins se odmah probio u vodstvo kojeg ni u jednom trenutka nije ispuštao iz ruke. Bila je to itekako emocionalna pobjeda i sad još paradoksalnije djeluje to što iduće godine u prvenstvu neće biti motocikla koji je pobijedio na dvije od posljednje tri utrke.

S time da je pitanje bi li Rins pobijedio da je utrka potrajala još jedan krug. Naime, Brad Binder je još jednom potvrdio da je sve bolji kako utrka odmiče te se u završnici probio do drugog mjesta, ali jednostavno nije više imao vremena sustići Rinsa, prošavši ciljem s nepune 4 desetinke zaostatka. Treći je, pola sekundi kasnije, ciljem projurio Jorge Martin s Pramac Ducatijem.

S druge strane, bio je to izuzetno loš završetak inače odlične sezone za momčad Aprilije. I Aleix Esparagaro i Maverick Vinales su odustali zbog kvara, a to znači da je u borbi za treće mjesto u ukupnom poretku Bastianini u posljednji tren prestigao Espargaroa. Istovremeno je Aprilia izgubila i drugo mjesto u konstruktorskom poretku od Yamahe te drugo mjesto u momčadskom poretku od Red Bull KTM-a.

Pitanje prvaka se imalo riješiti i u klasi Moto2 gdje je Japanac Ai Ogura na startu utrke imao 9,5 bodova manje od Španjolca Augusta Fernandeza. Japanac je vozio na sve ili ništa i pritom pao, nakon čega je Fernandez automatski postao prvak, a onda i prošao ciljem kao drugi iza timskog kolege Acoste. U klasi Moto3 je Izan Guevara s GasGasom pobjedom postao prvak još u Phillip Islandu, a sad je novom pobjedom u uzbudljivoj završnici na najbolji mogući način zaključio svoju Moto3 karijeru.

Nakon ove dosad najduže sezone, s 20 odvoženih utrka, slijedi ona još duža. Trajat će od 26. ožujka i utrke u Portugalu skroz do 26. studenog i završnog okupljanja u Valenciji, s time da se uz 21 nedjeljnu utrku prema novom programu treba voziti i 21 sprint utrka subotama poslijepodne. Dakle, s ovom utrkom u Valenciji je definitivno završila jedna era.

KONAČAN POREDAK

MotoGP

1. F. Bagnaia – Ducati- 265 boda
2. F. Quartararo – Yamaha – 248
3. E. Bastianini – Ducati – 219
4. A. Espargaro – Aprilia – 212
5. J. Miller – Ducati – 189

Moto2

1. A. Fernandez – Kalex – 271,5
2. A. Ogura – Kalex – 242
3. A. Canet – Kalex - 200
4. T. Arbolino - Kalex – 191,5
5. P. Acosta – Kalex – 177

Moto3

1. I. Guevara – GasGas – 319
2. S. Garcia – GasGas – 257
3. D. Foggia – Honda – 246
4. A. Sasaki – Husqvarna – 238
5. D. Oncu – KTM - 200

Ovog vikenda se sve ima riješiti u Valenciji. Računica je jasna. Quartararo mora pobijediti i onda se nadati čudu.

Dosad se 18 puta u povijesti pitanje prvaka kraljevske klase imalo riješiti u zadnjoj utrci. Posljednji put 2017. kad je Marquez došao s 21 bodom više od Doviziosa. Čudo se nije dogodilo, iako si je Marquez umalo zagorčao život kad je kao vodeći praktično već pao, pa se morao čudesno spašavati u zavoju broj 1. Na kraju je pao sam Dovizioso, u trenutku kad je ionako bilo jasno da ne može preokrenuti situaciji u svoju korist.

Sada je Quartararo u još težoj situaciji nego onomad Dovizioso. Njegov zaostatak za Bagnaiom je 23 boda, što znači da može postati prvakom samo ako pobijedi, a Bagnaia bude tek 15. ili ne osvoji nijedan bod. Ako Quartararo pobijedi, a Bagnaia završi 14., onda će biti bodovno izjednačeni i Bagnaia postaje prvak jer je ove sezone skupio sedam pobjeda, a Quartararo dosad tri.

Ili ako hoćete, Bagnaia automatski postaje prvak ako pobijedi bilo tko osim Quartararoa. A Quartarao nije pobijedio još od Sachsenringa. Zapravo, otad je samo dva puta bio na podiju. U istom periodu, dakle u posljednjih 9 utrka, Bagnaia je 5 puta pobijedio, jednom bio drugi i dva puta treći. I nije samo Bagnaia problem za Quartararoa, nego i nekolicina drugih vozača Ducatija, koji bi također mogli pobijediti. Konačno, prošle godine su vozači Ducatija okupirali sve stepenice pobjedničkog postolja, s time da je baš Bagnaia bio na najvišoj. A ako ne pobijedi netko od vozača Ducatija, mogao bi Marc Marquez (ipak je to lijevi krug) ili možda netko od vozača Suzukija, u oproštajnoj utrci za tu marku. Jedina svjetla točka u pohodu Francuza na obranu naslova prvaka svodi se na to da nema što izgubiti. Mora voziti na pobjedu i onda se još nadati potpunom podbačaju Bagnaie.

I nije to jedina stvar koja se mora riješiti ovog vikenda u Valenciji. Recimo, u slučaju totalnog podbačaja Quartararoa, do titule viceprvaka bi još uvijek teoretski mogli Aleix Esparagaro ili Enea Bastianini. Isto tako, Aprilia se s Yamahom bori za drugo mjesto u konstruktorskom poretku, a s KTM-om za drugo mjesto u momčadskom poretku. A kao uvertiru u glavnu borbu između Bagnaie i Quartararoa, predlažemo da pogledate obračun za titulu prvaka u klasi Moto2. Augusto Fernandez ima 9,5 bodova više nego Ai Ogura, i tu je doista sve moguće, to više što su obojica na posljednjim utrkama bili skloni neforsiranim pogreškama. Sve to, kao i treninge i kvalifikacije, možete pratiti na SportKlub televiziji.

Motorcycle rental:

rentamotorcycle.motopuls.com