Motosport

Predstavljena je MotoGP momčad Gresini, za koju će ove sezone voziti Marc Marquez. I njegov brat, također!

Sezonu prezentacija MotoGP momčadi za 2024. otvorio je tim Gresini, koji u tom smislu možda i pobuđuje najviše interesa. Jer ipak će u njihovim redovima biti Marc Marquez, koji traži prekretnicu u svojoj karijeri. Od 2013. do 2019. je s Repsol Hondom osvojio 6 naslova prvaka, ali od 2020. na ovamo uslijedila je suša. Prvo zbog ozljeda, a onda i zbog nekonkretnosti motocikla. Prošle su već dvije sezone bez ijedne pobjede.

U momčadi Gresini dočekat će ga brat Alex Marquez, koji je prošle sezone odradio sličan put, kad je iz momčadi LCR Honda presjeo na Gresini Ducati. I rezultati su mu naglo skočili, pa je tako već na drugoj utrci u Argentini završio kao treći, a onda je pred kraj sezone bio drugi u Maleziji. S time da je u toj istoj Maleziji dan ranije pobijedio u Sprint utrci, baš kao i prije toga u Silverstoneu.

Obojica će ove sezone voziti prošlogodišnji Desmosedici GP23, s kakvim je Bagnaia osvojio naslov prvaka. Dakle, Marc Marquez ne samo da iz tvorničke prelazi u tvorničku momčad, nego će još i voziti i rabljeni motocikl. Ali onaj pobjednički. Više o tome što je Marquez izjavio nakon prvog testiranja tog motocikla pročitajte OVDJE, a na prezentaciji momčadi je dodao da još nije siguran koliko će njegov agresivan stil vožnje odgovarati Desmosediciju. Tvrdi da na testiranjima u Valenciji nije forsirao, između ostalog i zato jer je na raspolaganju imao samo jedan motocikl, kojeg nije želio razbiti. Svejedno je bio najbržima.

U međuvremenu je bilo puno špekulacija o tome koliko će momčad Gresini profitirati od dolaska Marca Marqueza po pitanju dovođenja novih sponzora. Pa iako je naljepnica puno više nego na prošlogodišnjim Gresini motociklima, one su razmjerno male, što znači da nema nekog glavnog i velikog sponzora. Jasno, Marc Marquez je zadržao svoje osnovne sponzore, pa se tako ne trebamo bojati za njegove financije, bez obzira što se za 2024. odrekao rekordne plaće koju je imao u Hondi, samo kako bi se pokušao vratiti na pobjedničke staze i boriti se za još koji naslov prvaka. Ima ih osam, jedan manje od Rossija. I žuri mu se, jer prije koji dan je navršio 31 godinu.

Marc Marquez je ostao iznenađen koliko je, već na prvu, bio brz s Desmosedicijem. Juri li po titulu?

Tog utorka u Valenciji, samo dva dana nakon što je na istoj stazi odvozio svoju (zasad?) posljednju utrku s Hondom, Marc Marquez je bio četvrti najbrži na testiranjima. A bio mu je to tek prvi kontakt Desmosedicijem, pa nije želio forsirati. Uz to, odradio je i najmanje krugova (s izuzetkom ozlijeđenog Aleixa Espargaroa), možda i zbog problema s „arm-pumpom“ kojeg je dotad skrivao. To je samo dalo dodatnog momenta priči kako bi se Marc Marquez s godinu dana starim Ducatijem momčadi Gresini mogao boriti za naslov prvaka u 2024.

Kako ga je ugovor s Hondom vezao do kraja kalendarske godine, do isteka tog roka nije smio ni zucnuti o kvalitetama Ducatjevog MotoGP motocikla, ali nešto je ipak procurilo iz momčad Gresini. Da je zadovoljan vidjelo se po širokom osmjehu nakon skidanja kacige i tad je navodno izjavio kako je impresioniran količinom gripa straga, s time da mora nešto kasnije otvoriti gas jer inače ide preširoko na izlasku iz zavoja. Pretpostavljamo da je to posljedica toga što se zbog odličnog držanja stražnje gume osjetno rastereti prednja guma kod dodavanja gasa, koja onda gubi kontakt s asfaltom, što je problem kojeg s Desmosedicijem ima i sad već dvostruki prvak Bagnaia.

No ako zbog toga i treba malo nježnije otvoriti gas na početku izlaska iz zavoja, nakon toga je Marquez mogao žestoko okrenuti ručicu. To na Hondi u posljednje vrijeme nije bio slučaj, jer se stražnja guma vrtjela u prazno i kad je uspravio motocikl na ubrzanju. Navodno je Marquez izjavio i da s Desmosedicijem mora nešto mekše kočiti jer mu inače bježi stražnji kraj, ali je svejedno zaključio da se Ducati vozi bitno lakše od Honde.

Odmah poslije tih testiranja dao je izjavu za španjolsku televiziju DAZN, koja je s objavom čekala prvi dan 2024. U tom intervju nije želio uspoređivati Ducati i Hondu, ali je priznao da se na Desmosedici privikao i bolje i brže nego što je očekivao. Postigao je dobro vrijeme bez da se posebno trudio, a tvrdi da ima i još dosta prostora za napredak, ne toliko po pitanju brzine, koliko u području konstantnosti i samopouzdanja. Kako obje te stvari, manje-više, dođu same po sebi s pukim nizanjem krugova, konkurencija bi trebala biti nemalo zabrinuta. Dakle, sve upućuje na to da bi nova MotoGP sezona mogla biti itekako zanimljiva. Uostalom, s brojem 93 u prvom planu nikad nije bilo dosadno.

Padalo se i ozljeđivalo kao nikad prije. No tko je padao najviše, tko najmanje, a tko najspektakularnije?

Skupilo se više od tisuću padova u sve tri klase, njih 1.012 da budemo konkretni. I nije to rekord, jer 2022. je zabilježeno 1.106 padova, a 2017. čak 1.126. Međutim, nikad se nije toliko padalo u kraljevskoj klasi. Rekord od 313 MotoGP padova iz 2017. oboren je prošle godine s brojkom od 335 padova, a 2023. je donijela novi rekord od 358 padova.

Što je sve i očekivano, jer ipak je u program dodana subotnja sprint utrka. No ne radi se samo o rekordnom broju padova, nego i o vjerojatno rekordnom broju ozbiljnijih ozljeda. Tako u nijednom od 20 MotoGP vikenda u glavnoj utrci nisu nastupili svi regularni vozači. Uvijek je barem jedan, a često i više njih propustilo utrku zbog ozlijede, tako da su se ove sezone naradili i testni vozači kao njihove zamjene.

Najviše od svih je u kraljevskoj klasi padao Marc Marquez, koji je oborio i vlastiti rekord ubilježivši čak 29 pada. I to u sezoni u kojoj je otvoreno priznao da manje riskira! Osim toga, Marc Marquez nije čak ni odradio kompletnu sezonu, jer je tri natjecateljska vikenda kompletno propustio zbog ozljede, a onda još nije nastupio u nedjeljnim utrkama u Sachsenringu i Assenu.

A koliko je Honda RC213-V za 2023. bio podmukao motocikl, potvrđuje i to što je drugi po broju padova Marquezov timski kolega Joan Mir, koji je 2023. posrnuo 24 puta. S time da je i on zbog ozljeda propustio praktično četiri puna natjecateljska vikenda.

Previše je padao i Aleix Espargaro, koji je s tvorničkom Aprilijom RS-GP poljubio asfalt 23 puta, baš kao i jedini rookie Augusto Fernandez, s KTM-om u bojama GasGasa. Alex Marquez (Gresini Ducati) i Jack Miller (Red Bull KTM), pali su 21 put, a Marco Bezzecchi (VR46 Ducati) točno 20 puta.

Idući na listi su Pol Espargaro, Luca Marini i Jorge Martin sa po 16 padova, pri čemu tu nekako najviše strši mlađi brat Espargaro. Naime, Pol se doista teško ozlijedio već prvog dana sezone u Portimau (slomljena vilica, ozljeda kralježnice, izgubio je 2 cm na visini), zbog čega je propustio kompletan prvi dio sezone, odnosno 8 natjecateljskih vikenda. I svejedno je došao do brojke od 16 padova. S time da je čak 5 puta pao tijekom vikenda u Maleziji, od čega je već u petak 4 puta izletio sa staze.

A tko je padao najmanje? Pecco Bagnaia (Ducati), Franco Morbidelli (Yamaha) i Maverick Vinales (Aprilia) pali su samo 7 puta. Dakle, Bagnaia je na putu do naslova padao i više nego upola manje od svog jedinog konkurenta Jorgea Martina (16). Ali zato se skoro svaki njegov pad pamti, a posebno onaj sa starta utrke u Barceloni, kad je katapultiran s motocikla pod kotače Binderova KTM. Srećom, ovaj mu je prešao samo preko nogu, čime je izbjegnuta tragedija, pa čak i ozbiljnija ozljeda.

I dok je 2023. bila rekordna po broju padova za klasu MotoGP, u slabijim kategorijama je to bila sasvim prosječna sezona. U klasi Moto2 je ubilježeno ukupno 344 padova, s Aronom Canetom na vrhu popisa, dok je u klasi Moto3 bilo 310 padova, pri čemu se najviše puta poskliznuo izuzetno talentiran rookie David Alonso.

Paolo Cabatti je vodio Ducati na putu do trenutne dominacije u MotoGP-u i Superbikeu. Zašto ga onda sele u Off-Road odjel?

Paolo Ciabatti (prvi slijeva na gornjoj fotografiji) je itekako uspješan u onome što radi. Na razne načine je bio uz Fogartyja, Baylissa, Hodgsona i Toselanda dok su osvajali naslove Superbike prvaka. Nakon toga je čak jedno vrijeme vodio Superbike prvenstvo, da bi se 2013. vratio u Ducati, kao Ducati Corse Sporting Director, zadužen za MotoGP i Superbike. 2014. mu se pridružio i Gigi Dal'Igna, kao prvi čovjek Ducati Corsea i tu se započinje zahuktavati priča o uspjehu, koja je rezultirala totalnom dominacijom Ducatija u posljednje dvije sezone, s dvije uzastopne svjetske krune za Bagnaiu u MotoGP-u i Bautistu u Superbikeu.

Zašto onda Ciabatti ide na novu funkciju prvog čovjeka tek osnovanog Ducati Corse Off-road odjela? Iako je zasad nemoguće dokučiti da li je to on sam želio, ili mu je to nametnuo Claudio Domenicali, prvi čovjek Ducatija, činjenica je da Ciabatti sa svojim iskustvom može itekako pomoći u razvoju tog Off-Road odjela, s kojim Ducati ulazi u motokros arenu. S time da će ove godine nastupati u talijanskom prvenstvu, a u bliskoj budućnosti planiraju ući i u svjetsko MXGP prvenstvo. Dobro podmazani MotoGP i Superbike pogon će i dalje voditi Dall'Igna, dok će ulogu Ciabattija preuzeti Mauro Grassilli (drugi s lijeva na fotografiji na vrhu), koji je i dosad bio vođa marketinga u Ducati Corseu, a sad će tome pridružiti i ulogu sportskog direktora. S time da će Paolo Ciabatti još neke vrijeme ostati vezan i uz cestovni motosport, jer ostaje zadužen za ona najvažnija nacionalna Superbike prvenstva, koja se voze u SAD-u, Velikoj Britaniji, Japanu, Australiji i Italiji.

Na razvalinama CryptoDATA RNF-a nastat će nova momčad, s američkim vlasnikom, talijanskom mašinerijom te portugalsko-španjolskom vozačkom kombinacijom.

Vjerojatno se sjećate momčadi Petronas Yamaha s kojom je Quartararo ušao u svjetsko prvenstvo i za koju je Rossi vozio svoju posljednju MotoGP sezonu. U međuvremenu je Razlan Razali izgubio sponzorstvo Petronasa, raskinuo s Yamahom kako bi započeo suradnju s Aprilijom, a onda i prodao momčad rumunjskoj tvrtki CryptoDATA. Poslije ovogodišnje završne utrke u Valenciji, Dorna je objavila da toj momčadi uzima startna mjesta za iduću sezonu, zbog narušavanja imidža MotoGP-a. Navodno su ostali dužni i Dorni i Apriliji. Rumunji su se pobunili, zaprijetili tužbom i iznošenjem prljavog rublja Dorne, ali onda je sve zaglađeno dogovorom obiju strana.

Time su se otvorila vrata za (već očito od ranije pripremani) ulazak američke momčadi Trackhouse Racing, koja nastupa u NASCAR Cupu i slovi kao ekipa koja zna privući pozornost zainteresirane javnosti. Vlasnik te momčadi je Justin Marks (na donjoj fotografiji), poduzetnik i bivši NASCAR vozač, koji tako ulazi u svijet MotoGP-a. Očekuje se da će većina ljudi koji su radili u momčadi RNF nastaviti raditi i za momčad Trackhouse, a isto vrijedi i za vozače. Naime, Miguel Oliviera i Raul Fernandez imaju važeće ugovore za 2024. godinu, i to s Aprilijom, a koja je očito itekako spremna podržati tu promjenu vlasništva.

Ulazak američke satelitske momčadi u MotoGP svakako je događaj vrijedan pažnje, i to na više razina. Treba ga promatrati i kroz to što je od ove godine jedan od glavnih ljudi Dorne, i to zadužen za komercijalizaciju, postao Dan Rossomondo (sasvim desno na donjoj fotografiji), koji je došao iz NBA lige i već najavio da, uz onu u Teksasu, želi vidjeti barem još jednu MotoGP utrku na tlu SAD-a. Uostalom, vidimo ludilo koje je tamo nastalo oko Formule 1. Jasno, riječ je i o itekako važnom tržištu za sve marke koje su uključene u MotoGP prvenstvo.

Za početak, lijepo je vidjeti i MotoGP motocikl Aprilije u bojama američke zastave, čak i ako su to samo privremene grafike, izvedene po uzoru na one koje je pokojni Nicky Hayden svojevremeno koristio na testiranjima. Jasno, za očekivati je da Trackhouse pokuša u skoroj budućnosti u svoju momčad inkorporirati i kakvog američkog vozača, a za to, vjerojatno, najveće šanse ima Joe Roberts. On je već prije koju godinu bio na meti Aprilije, ali ih je odbio, nakon čega je stagnirao u svojoj Moto2 karijeri. Za iduću sezonu sigurno ostaje u toj klasi, gdje se vraća u momčad American Racing, ali za 2025. bi mogao postati član američke MotoGP momčadi. No, tu već brzamo s planovima. Za Trackhouse je bitno da se ustabili u MotoGP-u i prebrodi prvu sezonu. Svakako su već sad priviklu pažnju.

Dva dana nakon što je Bagnaia obranio titulu, u Valenciji su održana prva testiranja za 2024., neobično zanimljiva.

U prvim krugovima za upravljačem Desmosedicija momčadi Gresini, Marc Marquez je djelovao dosta rezervirano. Jedva da je koljenom i strugnuo po asfaltu. Zapravo, podsjećao je na Valentina Rossija kad je on prije 13 godina, također na testiranjima u Valenciji, odradio prve krugove s Ducatijem. Ali neće to biti ista priča. Prije prvog povratka u boks, Marquez je dodao gas i odvozio doista brzi krug. Kad se vratio u garažu, jednostavno nije mogao sakriti osmjeh. Laknulo mu je.

Na kraju dana Marquez je bio 4. najbrži, s manje od 2 desetinke sekunde zaostatka za Vinalesom, i na nekih pola sekunde od rekorda kruga. I to ne baš u idealnim uvjetima, na hladnom asfaltu i s izraženim vjetrom. A sigurno je mogao i brže, ali je zadovoljan doživljenim, zaključio dan nakon 49 odvoženih krugova, što znači da je, od prve dvadesetorice, odradio najmanje krugova. Itekako obećavajući početak novog poglavlja u karijeri Marca Marqueza i razlog da se zabrinu Bagnaia, Martin i ostatak društva.

Uz Marqueza, najviše je pažnje privukao novi Moto2 prvak Acosta, za upravljačem KTM-a u momčadi GasGas. Iako mu je to bio prvi dan s MotoGP motociklom, već je tamo negdje od drugog kruga djelovao kao da godinama vozi u kraljevskoj klasi. Igrao se s motociklom, atraktivno proklizavao kroz pretposljednji zavoj i ostavio daleko bolji dojam nego što to sugerira suhoparan podataka da je bio 18. najbrži.

Nakon tri godine na brzom Ducatiju, Luca Marini je isprobao problematičnu Repsol Hondu i odradio dan vrlo dobro, bez većih problema. Završio je čak u top 10, odnosno 2 mjesta ispred timskog kolege Mira, dok je Johann Zarco, novi vozač momčadi LCR Honda, bio 17 najbrži. Mjesto ispred njega je završio Morbidelli, koji je nakon loše sezone s Yamahom, naslijedio Zarcoa na Pramac Ducatiju, dok je Morbidellija naslijedio Alex Rins, koji je prvi dan s Yamahom završio kao 19., ali treba uzeti u obzir da je još uvijek ozlijeđen. Sad slijedi dvomjesečna stanka, da bi početkom veljače započela višednevna testiranja u Maleziji, koja su uvijek ključna u pripremi nove sezone.

Uoči zadnje utrke, kad je još 37 bodova na stolu, Bagnaia ima 21 bod prednosti. I puno i malo, ali svakako više nego manje.

Nakon Sprint utrke u Kataru, Jorge Martin je prepolovio svoj zaostatak sa 14 na 7 bodova. U nedjelju je imao realne šanse preuzeti vodstvo ukupnom poretku, ali je zbog, čini se, loše stražnje gume završio deseti, dok je Pecco Bagnaia prošao ciljem kao drugi, iza pobjednika Di Giannantonia koji, ironijom sudbine, nema angažman za iduću sezonu. U svakom slučaju, Bagnaia dolazi u Valenciju s 21 bodom više od Martina, što mu daje nemalu taktičku prednost, ali ne smije se opustiti.

Pretpostavimo da će Martin pobijediti i na sprint i na glavnoj utrci, što nije nezamislivo jer mu je to uspjelo već 4 puta ove godine. Hoće li mu to biti dovoljno za osvajanje naslova? Teško, jer Martin itekako ovisi o tome gdje će završiti Bagnaia. Štoviše, Bagnaia može postati prvak već nakon subotnje Sprint utrke, ako pobijedi, a Martin ne bude barem drugi. Ipak, realnije je da se pitanje odluke premjesti za nedjelju. A u tom bi slučaju, sve da i Martin pobijedi na obje utrke, Bagnaia i s trećim mjestom na glavnoj utrci postao prvak, čak i da nije osvojio ni boda u Sprintu. Istina, tad bi imali isti broj bodova, ali bi Bagnaia (p)ostao svjetski prvak zbog jedne pobjede više u glavnim utrkama.

Bagnaia bi postao prvak i da na Sprint i na nedjeljnoj utrci završio kao peti, jer bi tad ponovo bili bodovno izjednačeni. A postoje i gotovo bezbrojne druge kombinacije, koje se i dodatno multipliciraju ako uzmemo u obzir opcije da Martin možda neće pobijediti na jednoj ili na obje utrke. U svakom slučaju, Jorge Martin mora ići na sve ili ništa, prenijeti neizvjesnost na nedjeljnu utrku i nadati se da će Bagnaia podbaciti. Podsjetimo, prošle godine je Bagnaia došao u Valenciju s prednošću od 23 boda, pa onda s dosta grča završio kao tek deveti, iako mu Quartararo nije predstavljao ni izbliza takvu opasnost kao što je to slučaj s Jorgeom Martinom. Uostalom, nastupaju na istom motociklu, samo u različitim bojama. Nadajmo se da će u Valenciji imati i gume iste kvalitete.

P.S.
Samo tri puta se dogodilo da dođe do preokreta u posljednjoj utrci, od toga je to dva puta bilo Valenciji i oba puta je kraći kraj izvukao Rossi. 2006. godine, kad je pao, pa je titulu osvojio Hayden, i kontroverzne 2015. godine, kad je morao krenuti sa zadnjeg mjesta i gledati kako mu ispred nosa titulu odnosi Lorenzo.

Petoricu vozača s MotoGP ugovorom jednostavno ne možeš staviti na četiri motocikla, pa je kraći kraj izvukao Pol Espargaro.

Sigurno nije najpoštenije, ali možda je najlogičnije. Rješavajući problem koji su samo stvorili, s petoricom vozača na MotoGP ugovoru, a samo četiri mjesta na gridu, u KTM su sve konačno prelomili tako što su dali prednost mladosti pred iskustvom. Pa je tako kao taj „peti kotač“ ispao 32 godišnji Pol Espargaro. Puno je dao KTM-u, lomio kosti dok je razvijao RC16 i utrkivao se s tim motociklom kad još nije bio konkurentan. Ali netko je morao otići.

Binder i Miller su u tvorničkoj momčadi KTM-a bili nedodirljivi, a Pedra Acostu, kojeg mnogi vide nasljednikom Marca Marqueza, jednostavno nisu smjeli izgubiti. On je na putu osvajanja Moto2 titule, koja bi mu bila već druga u samo tri godine u svjetskom prvenstvu, nakon što je kao „rookie“ postao Moto3 prvak.

Dakle, lomila su se koplja između Pola Espargaroa i Augusta Fernandeza. S time da za Espargaroa nije slutilo na dobro od onog trenutka kad su u KTM-u produžili ugovor s Fernandezom, iako su znali da za sve njih neće biti mjesta u satelitskoj momčadi GasGas Tech3. Nije Espargarou pomoglo ni to što se doista teško ozlijedio već prvog dana ove sezone i tek se nedavno vratio utrkivanju. A možda mu u KTM-u ipak nisu ni sasvim oprostili što je 2021. i 2022. prešao u redove Repsol Honde, iako je mogao ostati s njima.

Ipak, činjenica je da su se u KTM-u itekako trudili smjestiti negdje svu petoricu. Željeli su čak osnovati dodatnu momčad (u kojoj bi onda bilo mjesta i za Marqueza?), ali im Dorna nije željela izaći u susret. Onda su pokušali kupiti neku od postojećih satelitskih momčadi, ali sve su za 2024. pod ugovorom s drugim proizvođačima. Konačno, željeli su promijeniti pravila, kako bi se broj „wildcardova“ povećao s 3 na 6, pa bi tako onaj vozač koji izvisi imao zagarantiran taj broj utrka (plus eventualno i pokoja zamjena, ako se neki od standardnih vozača KTM-a ili GasGasa ozlijedi), ali čini se da im ni to nije prošlo.

A taj vozač „viška“ je trebao postati i test vozač KTM-a, pa se činilo utoliko logičnijim da to bude Pol Espargaro, jer ipak ima daleko više iskustva od Fernandeza, koji je ove godine MotoGP rookie. Ali u službenom priopćenju se uloga test vozača izrijekom ne spominje. Pola Espargaroa, koji je imao važeći MotoGP ugovor za 2024., spominju samo kroz općenite fraze. Tako je on „važan za kratkoročne i dugoročne MotoGP planove kompanije“ i „važan je čimbeniku u podršci talentiranih mladih sportaša“, štogod to značilo. Uglavnom, bla, bla, bla, ništa konkretno. Koju će točno sporednu ulogu Pola Espargaro imati u KTM tek trebamo doznati, ali nadamo se da uključuje i barem nešto vožnje na MotoGP motociklu.