Vikend odredišta

Nakon više od desetljeća pauze, na pobjedničkom MotoGP motociklu će ponovo biti broj 1. U čemu je stvar?

Posljednji put smo broj 1 gledali 2012. godine, i to na Hondi, kad je Casey Stoner u svojoj posljednjoj sezoni pokušavao obraniti naslov prvaka. Nakon toga je titule uglavnom osvajao Marc Marquez, koji sa svoje Honde nije nikad skidao broj 93, baš kao što je Lorenzo 2016. ostao s brojem 99, a i Mir i Quartararo su svoje (neuspjele) obrane naslova odradili pod standardnim brojevima 36 odnosno 20.

Nekad je bilo jedino normalno, i zapravo posebna čast, da nakon osvajanje naslova prvaka iduće godine voziš sa zasluženim brojem 1 na nosu motocikla. Tako se recimo teško uopće sjetiti Micka Doohana s bilo kojim drugim brojem. No onda je na scenu stupio Rossi, koji se toliko sljubio s numerom 46 da nije ni razmišljao o preuzimanju jedinice i to je onda postao trend. S time da taj trend ima i financijsku pozadinu, jer sve MotoGP zvijezde imaju svoj standardni broj otisnut na kapama, majicama i svemu ostalom što se prodaje u njihovo ime.

No proizvođači motocikala itekako žele vidjeti broj 1 na svom stroju i u Ducatiju su sigurno itekako sretni što je Pecco Bagnaia u obranu prošle godine osvojenog naslova odlučio krenuti upravo s tim počasnim brojem, a ne standardnih 63. I imat će u Ducatiju dvostruko zadovoljstvo, jer će i Superbike prvak Alvaro Bautista voziti s jedinicom, umjesto s brojem 19. No u Superbike prvenstvu je to i uobičajeno jer je Rea godinama imao broj 1 na svom Kawaskiju, a Razgatlioglu je prošle sezone žestoko jurio (i još žešće kočio) s jedinicom na svojoj Yamahi R1.

Inače, Ducati je svoje tvorničke MotoGP i Superbike momčadi za 2023. zajednički predstavio u Madonni di Campiglio, a bila je to i prva službena prigoda za Eneu Bastianinija u tvorničkim bojama. Pa dok tako Bautista ostaje jedina (ali velika) nada da će Panigale V4 R i iduće godine imati broj 1, u MotoGP momčadi sad imaju dva itekako jako vozačka imena koja s otprilike jednakim pobjedničkim ambicijama ulaze u novu sezonu. Što je za Ducati blagoslov koji bi se lako mogao pretvoriti i u prokletstvo.

U novim kamuflažnim bojama, Yamaha kreće u lov na izgubljeni naslov prvaka u možda i prijelomnoj sezoni za M1 kakvog (predugo?) poznajemo.

Monster Energy Yamaha je u dalekoj Indoneziji otvorila sezonu predstavljanja MotoGP momčadi za 2023. E sad, kako im vozačka postava ostaje ista, a M1 za iduću sezonu se tek razvija, mislili smo da nećemo ni vidjeti ni doznati išta novo. Ali ipak su nas iznenadili maskirnom varijaciju na temu dosadašnjih boja, što je, istina, samo površinska promjena, ali bi mogla nagovijestiti suštinske promjene.

Nove grafike oplata, u kojima se dosad tradicionalne crne i plave nijanse isprepliću međusobno, ali i s novo pridodanom sivom bojom, osmislio je poznati dizajner Aldo Drudi. Uz vizualno osvježenje, taj kamuflažni efekt bi trebao na simboličkoj razini sugerirati agresivniji i borbeniji pristup Yamahe, a to je baš ono što im treba. Naime, M1 je kroz godine, a sad već i desetljeća, samo lagano evoluirao iz sezone u sezonu, što teško da više može biti dovoljno u borbi s eksperimentiranjima sklonijim europskim markama u MotoGP-u.

Konačno, nakon što je Yamaha izgubila satelitsku momčad RNF, a Suzuki se povukao iz MotoGP-a, u 2023. će Quartararo i Morbidelli biti jedini vozači pokretana rednim četverocilindričnim agregatom. Ostalih 20 vozača će imati motocikle s V4 strojevima. A postoje razlozi zašto će V4 agregati uvijek biti potencijalno snažniji, i zašto su njima pokretani motocikli napadački, dok su oni s rednim agregatom obrambeni.

U Yamahi su svjesni tog problema i spremni su izvući iz M1 više snage, čak i ako će to ići na račun voznosti kroz zavoje. Već je neko vrijeme za razvoj agregata zadužen inženjer Luca Marmorini, koji je radio za Ferrari i Toyotu u Formuli 1, a na motociklu za 2023. bi se trebali vidjeti konkretni plodovi njegova rada. S time da su se iz redova Yamaha počeli probijati i prvi glasovi kako bi možda bili spremni razmisliti čak i o prelasku na V4 agregate, ako se stanje ne popravi. To znači da bi 2023. mogla biti prijelomna sezona za redni četverocilindrični agregat, ali nikako ne i posljednja. Jer sve da se u Yamahi odluče na prelazak na V4 formulu, trebale bi im godine da razviju agregat i oko njega potpun novi motocikl.

Ranija testiranja su pokazala da je novi stroj za 2023. doista moćniji od dosadašnjeg, no na testiranjima u Valenciji nakon posljednje utrke je osjećaj napretka izostao. Vjerojatno se radi o tome da su malo zastranili u implementaciji novih rješenja i za očekivati je da će na testiranjima u Maleziji opet biti na pravom putu.

Jasno, suludo je govoriti da dosadašnji M1 nije bio dobar. Fabio Quartararo je s njim osvojio naslov 2021. godine, a i prošle sezone se borio za titulu do posljednje utrke. No u momčadi Yamahe će priznati da je ove godine Quartararo morao voziti preko granice mogućeg, što znači da im neće biti dovoljan samo mali napredak da bi uhvatili pomičnu metu zvanu Ducati.

I dok je Quartararo zadovoljan kako mu je zacijelila ruka nakon pada na motokros treningu, te razmišlja o novom pohodu na naslov prvaka, Franco Morbidelli se može veseliti samo tome što sezona kreće od nule. Nakon što je 2020. bio viceprvak, Talijan je u posljednje dvije sezone podbacio, što je samo dijelom bilo uvjetovano ozljedama. Već se naveliko priča da bi ga za 2024. u tvorničkoj momčadi Yamahe mogao zamijeniti Jorge Martin, no to bi čak i mogla biti dobra vijest za Morbidellija. Naime, prelaskom Martina u Yamahu otvorilo bi se mjesto na Pramac Ducatiju, kojeg bi vjerojatno popunio Marco Bezzecchi, a onda bi na njegov Ducati momčadi VR46 mogao uskočiti Morbidelli. Rossi ga sigurno neće ostaviti na vjetrometini.

Nakon najlošije sezone u posljednjih 40 godina, HRC-u treba zaokret. A to znači i prelazak na Akrapovič ispušne sustave.

Akrapovič je upravo s Hondom došao do svog prvog naslova svjetskog prvaka, kad je Colin Edwards osvojio Superbike titulu 2000 godine. Zajedno su pobjeđivali i na 8 sati Suzuke, a za Hondu su svojevremeno razvijali i ispušni sustav za Formulu 1. Ali u MotoGP-u Honda i Akrapovič nisu imali službeno partnerstvo, iako postoji osnovana sumnja da su i tu u neko vrijeme surađivali, samo što su se na Akrapovič ispušne sustave stavljale naljepnice konkurenata, koji su Hondi plaćali tu vrstu promocije.

I zato je velika stvar što je HRC, odlučio ući u partnerstvo s Akrapovičem i to onda još javno objaviti. Uostalom, riječ je o marki koja je svojevremeno inzistirala na ugradnji Showa ovjesa i Nissin kočnica, jer su te tvrtke u njihovom vlasništvu, da bi kasnije ipak prešli na Öhlins i Brembo komponente. Prošle sezone je Honda imala najlošije rezultate u kraljevskoj klasi u posljednja 4 desetljeća. Sa samo dva podija, bez ijedne pobjede, te s vidno ljutim Marcom Marquezom, koji nije primijetio nikakve promjene nabolje na prototipu motocikla za iduću sezonu. Dakle, treba im zaokret, pa su tako već i krajem prethodne sezone vlastitu karbonsku stražnju vilicu izmjenjivali s onom aluminijskom, koju im je konstruirao njemački Kalex.

A sad su svečano objavili da su potpisali višegodišnji ugovor sa slovenskim Akrapovičem, koji će za njih (i s njima) razvijati ispušni sustav od titana za natjecateljski RC213V. To znači da će skoro svi proizvođači u MotoGP-u koristiti Akrapovič ispušne sustave, a jedini izuzetak je Aprilia, iako su i s njima dugo vremena surađivali.

Ova vijest slijedi samo nekoliko dana od objave odluke o važnim kadrovskim promjena unutar Hondina MotoGP pogona. To uključuje rošadu „crew chiefova“, kao i odlazak Takea Yokoyame, koji je dugi niz godina bio Hondin tehnički direktor za MotoGP.

Uoči posljednje etape, Price je spao na samo 12 sekundi prednosti u odnosu na Benavidesa, koji je ono najbolje od sebe očito čuvao za sam kraj.

Nakon što se teško ozlijedio pri padu na 65. kilometru vrlo prvog brzinca i morao odustati, bilo je jasno da Sam Sunderland, britanski vozač na tvorničkom GasGasu, neće ponoviti prošlogodišnju pobjedu. Ali potom do samog kraja nije bilo jasno tko će ga naslijediti na najvišoj stepenici pobjedničkog postolja.

Posljednja etapa je obično samo stvar formalnosti, a ovaj puta to definitivno nije bio slučaj. Kevin Benavides je s tvorničkim KTM-om odlično odigrao svoje karte i uspio pobijediti na pretposljednjoj etapi, te se tako približio timskom kolegi Priceu na samo 12 sekundi uoči završnog brzinca. A i Skyler Howes je kasnio samo minutu i pol.

Na kraju je Kevin Benavides odlično odvozio i taj završni brzinac, dok je Price u začetku etape imao problema s prolaznim točkama, koje je promašivao za samo koji metar, pa se morao vraćati. Iako je Australac bio brz u drugom dijelu završne etape, ipak je kasnio 55 sekundi za Argentincem Benavidesom i tako mu je u posljednji tren prepustio vodstvo u ukupnom poretku, izgubivši naslov, za samo 43 sekunde, nakon više od 44 sati vožnje.

Ni Howes s Husqvarnom nije mogao pratiti ritam Kevina Benavidesa, tako da je brkati Amerikanac ostao ukupno treći, s 5 minuta zaostatka. Quaintinilla je u borbi za 4. mjesto, i samim time status najboljeg vozača Honde, pretekao Van Beverena na zadnjoj etapi, a šesti je na kraju bio Luciano Benavides, mlađi brat pobjednika Kevina, s drugom tvorničkom Husqvarnom.

Ove godine je, kako bi se smanjilo taktiziranje, od treće do pretposljednje etape uvedeno nagrađivanje za trojicu onih koji prvi prolaze kroz kontrolne točke na uvodnih 200 km brzinca, kako bi im se kompenziralo to što moraju odrađivati navigaciju za druge. Njima su se dodjeljivale bonus sekunde, pa iako se tako moglo dobiti i više od 5 nagradnih minuta, bonusi očito nisu dovoljno veliki, a Kevin Benavides je najbolja potvrda toga. On je svaku etapu završio među desetoricom najbržih, ali nijednom nije bio pri samom vrhu, kako idući dan ne bi trebao biti među onima koji utiru tragove ostalima i gube vrijeme na navigaciju. Izuzetak od toga je bila pretposljednja etapa, na kojoj je pobijedio, znajući da posljednjeg dana vrijede druga pravila i da se na taj brzinac kreće u obrnutom rasporedu od onog u ukupnom poretku.

Bilo je to četvrto izdanje relija Dakar u Saudijskoj Arabiji i bilo je i napeto i spektakularno. Prve dane su obilježile kamenite etape, a onda je s dolaskom na pijesak i dine bilo problema s neuobičajeno velikim količinama kiše i izrazitom jutarnjom hladnoćom. Do dana odmora su etape bile dugačke, te izuzetno zahtjevne i za ljudstvo i imovinu, pri čemu je mokri pijesak i dodatno otežavao stvar. Zadnjih nekoliko etapa je imalo bitno kraće brzinske ispite, ali su se oni zato vozili preko gotovo nepreglednih nizova pješčanih dina, u ogromnoj pustinju na jugoistoku te zemlje.

KONAČAN POREDAK:
1. Kevin Benavides (ARG) – KTM – 44h:27min:20sek
2. Toby Price (AUS) – KTM - +0:43
3. Skyler Howes (USA) – Husqvarna - +5:04
4. Pablo Quintanilla (CHI) – Honda - +19:02
5. Adrien Van Beveren (FRA) – Honda - +20:30