Motocikli

BMW je najavio nasljednika popularnog retro modela R nineT, koji bi trebao stići na tržište u drugoj polovici 2023.

Bavarska marka slavi okrugli 100. rođendan, a uz to se navršilo i točno 10 godina otkad je zaživio njihov retro model R nineT. U to ime su pripremili njegova nasljednika, koji sad ima pomalo čudno ime R 12 nineT. Brojka 12 je ubačena kao simbol zapremine zrakom i uljem hlađenog agregata, koji je dosad brojio 1.170 ccm, a tako bi vjerojatno trebalo i ostati, iako to nije potvrđeno.

Općenito, BMW na pretpremijeri tog novog modela nije dao nijednu konkretnu tehničku brojku, više su se referirali na promjene u stilu. Pritom R 12 nineT ostaje pravi retro, ali je dizajn u cijelosti dorađen i donekle pojednostavljen. Klasičnoj pojavi svakako pridonose i žbičani naplatci, kao i dvostruki završetak ispušnog sustava, dok upside-down vilica i radijalna Brembo kočiona kliješta potvrđuju da se ovdje radi o modernom motociklu.

Od Isle of Mana 1949. godine do predstojećeg vikenda u Le Mansu skupilo se točno tisuću GP utrka, te isto toliko pobjeda i poraza.

Iako i Argentina ima svoje mjesto u GP povijesti, jer se u toj zemlji 1961. godine održala prva utrka GP svjetskog prvenstva van granica Europe, zamislite kakav bi to samo peh bio da se taj jubilarni tisućiti Grand Prix imao dogoditi prije mjesec dana baš tamo, na modernoj i usred ničega smještenoj stazi Termas de Rio Hondo. Nekad se stvari jednostavno trebaju poklopiti, pa ima li išta prikladnije od toga da se tisućiti Grand Prix vikend dogodi baš na legendarnoj stazi Le Mans?

Sve je počelo jednog ponedjeljka 1949. godine, kad se na danas legendarnom otočiću Isle of Man u Irskom moru vozila prva utrka GP svjetskog prvenstva. Bila je to utrka klase 350 u kojoj je slavio Freddie Firth na Velocetteu. U tim počecima su se Grand Prix utrke održavale na ulicama i običnim cestama (ne nužno i asfaltiranim), pa nije ni čudo da su se najbržima pokazali oni najhrabriji, ponajprije preživjeli ratni piloti, koji su jurili na predratnim motociklima.

Bila je to era britanskih i talijanskih vozača, na britanskim i talijanskim motociklima. Britanac Geoff Duke je prvi počeo dominirati ovim sportom, nižući naslove prvaka u prvoj polovici 50-ih, najprije s Nortonom, a onda i Gilerom. U drugoj polovicu tog desetljeća primat preuzima John Surtees, koji s četiri titule u klasi 500 i tri u klasi 350 započinje eru dominacije MV Aguste, a onda još 1964. godine s Ferrarijem postaje prvi i (zauvijek?) jedini svjetski prvak i u Formuli 1 i u motociklizmu.

Nakon njega s MV Agustom nastavlja dominirati slavni Mike Hailwood, pa onda i Giacomo Agostini, koji je godinama pobjeđivao baš na svakoj utrci na kojoj je nastupio, iako je istovremeno vozio i u klasama 500 i 350. Postao je tolika zvijezda da je čak dobivao glavne uloge u talijanskim filmovima. Na samom kraju svoje motociklističke karijere, Agostini je prešao u redove Yamahe te tako osvajanjem titule 1975. godine započeo potpuno novu eru dominacije japanskih motocikala i dvotaktnih agregata.

Britanac Barry Sheene je imao status svojevrsne rock zvijezde kad je 1976. i 1977. osvajao titule sa Suzukijem, no 1978. je stigao drski Kenny Roberts s Yamahom i donio novu tehniku vožnje, sa spuštanjem koljena na asfalt i zanošenjem motocikla na izlasku iz zavoja. Robertsa je s trona skinuo zemljak Freddie Spencer, kojeg je opet smijenio prgavi Eddie Lawson. Na tom valu dominacije američkih vozača pred kraj 80-ih stižu i legendarni Wayne Rainey i Kevin Schwantz, koji su zbog ozljeda morali prerano prekinuti karijeru. I tu na scenu stupa Australac Mick Doohan koji je od 1994. do 1998. skupio pet uzastopnih naslova prvaka u klasi 500.

Doohana je zaustavila tek (nova) teška ozljeda u Jerezu 1999. godine, ali jednog „diktatora“ je ubrzo zamijenio onaj drugi; Valentino Rossi. Iako nije uspio oboriti baš sve rekorde Agostinija, Rossi je svakako najveća zvijezda tog motosporta svih vremena. Bio je pravi čovjek, u pravo vrijeme, na pravom mjestu, u trenutku kada se s dvotaktnih motocikala klase 500 prelazilo na četverotaktne MotoGP monstrume. Rossi je dominirao prvim desetljećem novog tisućljeća, najprije s Hondom, a onda s Yamahom, s time da ostaje otvorenom rasprava je li on doista i najbolji vozač svih vremena. Možda je to ipak Casey Stoner, koji je 2007. osupnuo svijet osvajanjem naslova s Ducatijem. Ili je to, zapravo, Marc Marquez? Španjolac je s Hondom od 2013. do 2019. osvojio 6 naslova MotoGP prvaka, prepustivši samo jednu titulu (zlobnici će reći i doslovno) Jorgeu Lorenzu 2015. godine.

Marquez se ozlijedio na otvaranju pandemijske sezone 2020. godine i otada se nije još u potpunosti vratio. Te je 2020. titulu, s jednom jedinom pobjedom, osvojio Joan Mir na Suzukiju, naslijedio ga je 2021. Fabio Quartararo na Yamahi, a 2022. je MotoGP prvakom postao Francesco Bagnaia. Dakle, u zadnje 4 godine imamo 4 različita MotoGP prvaka, na 4 različita motocikla. Nekima možda fali baš to što nema dominacije jednog vozača, pa im se i teže odlučiti za koga navijati, a svi ćemo se složiti da nedostaje onog pravog - pa i bezobraznog - rivalstva između današnjih zvijezda. Ali zato ne nedostaje totalne neizvjesnosti.

I zato je potpuno nezahvalno uopće i pokušati predvidjeti tko bi to mogao pobijediti u Le Mansu, na ovom tisućitom Grand Prix vikendu. Ima barem desetak vozača, a vjerojatno i više, koji bi mogli podići taj pehar. Pa kad je već tako, dopustite nam da istrčimo s romantiziranom vizijom. Dakle, kako je riječ o francuskom Le Mansu, za vrijeme utrke bi trebala padati kiša, a po kiši su itekako brzi i Ducati i Johann Zarco. Dakle, kakva bi to priča bila da „vječiti drugi“ Zarco, koji je već dva puta bio drugi i u Le Mansu, pred stotinjak tisuća domaćih navijača, konačno dođe do svoje prve MotoGP pobjede, i to baš u tisućitom GP vikendu. Kao što smo to spomenuli na početku; nekad se stvari jednostavno trebaju poklopiti.

Jubilarni MotoGP spektakl u Le Mansu možete od petka do nedjelje pratiti ekskluzivno na Sportklub televiziji, na SK2 kanalu.

Treći model iz posebne Icon serije kombinira modernu tehnologiju sa stilom Electre Glide iz 1968. godine.

Uz taj se Electra Glide, koji je predstavljao vrhunac ponude Harley-Davidsona 1968. godine, nudio i King of the Higway paket dodatne opreme, koji je uključivao veliki vjetrobran, plastične bočne kofere, nosač prtljage na stražnjem blatobranu te štitnike agregata. Za 2023. su u Harley-Davidsonu odlučili oživjeti tu klasičnu pojavu, te su na tehničkoj bazi aktualnih Touring modela predstavili novi model iz limitirane Icon serije, nazvan Electra Glide Highway King.

Uz već spomenute komponente, dodatnu nostalgiju pobuđuju žbičani naplatci, gume s bijelim rubom, brojni kromirani detalji, sedlasto sjedalo samo za vozača, te značka na spremniku goriva u stilu one iz 1968. Sve to pokreće moderan Milwaukee-Eight 114 agregat od 1.868 ccm i 95 KS, a iako ima i tempomat, kontrolu proklizavanja i kočenja motorom, te Brembo integrirane kočnice, Highway King ipak dolazi s halogenim, a ne LED prednjim svjetlima, kako bi se dodatno potencirala klasična pojava. Proizvest će se tisuću komada u narančastoj boji i još 750 primjeraka u ljubičastom koloritu.

Bautista je na sve tri utrke u Barceloni uvjerljivo pobijedio. Je li Razgatliogluu dozlogrdilo biti drugi, ili samo biti s Yamahom?

Sve tri pobjede su bile čiste kao suza i lišene drame. Sasvim očekivano, Bautista u Barceloni nije imao dostojnog protivnika. Razgatlioglu je bio sva tri puta drugi, s time da je u glavnoj nedjeljnoj utrci do te pozicije došao baš u zadnjem zavoju zadnjeg kruga, projurivši pored Rinaldija koji je taman potrošio gume. Rea je u subotnjoj utrci bio treći, da bi u nedjeljnoj sprint utrci, kad je počela kiša, nagazio na bijelu crtu uz rub staze pri dvoboju s Razgatliogluoom i pao. To je značilo da je u glavnu utrku morao krenuti s 10. pozicije i nije mogao dogurati bolje od 5. mjesta. Ali Rea za nastavak ove priče nije važan.

Iako su s toliko dramaturgije sazvali press konferenciju da su se proširile glasine kako nakon ove sezone ide u vozačku mirovinu, Bautista je u Barceloni umjesto toga objavio produžetak ugovora s Ducatijem za još jednu godinu. To vjerojatno ne mijenja ništa na stvari kad je u pitanju nastavak karijere Razgatlioglua, jer on ionako nije bio u planovima Ducatija, barem kad je Superbike u pitanju. Što se tiče njegovog željenog prelaska u MotoGP, ponajprije s Yamahom, tu su mu vrata manje-više zatvorena nakon što se na testiranjima u Jerezu očito nije pokazao dovoljno brzim.

Yamahi je ionako prioritet zadržati Turčina u Superbike momčadi, no njegov menadžer Kenan Sofuoglu je izjavio da nije zadovoljan ponudom te da kreće u ozbiljne pregovore s drugim proizvođačima. Za Speedweek.com je potvrdio da pregovara s Kawasakijem, kao i nekim markama iz MotoGP-a, ali i da Razgatlioglu ima visoko mišljenje o BMW-u, koji im je također dao svoju Superbike ponudu. Jasno, BMW u ovom trenutku nije dovoljno konkurentan, ali to je i razlog više da pokušaju izaći u susret vozaču takvog kalibra kao što je Razgatlioglu. Ljubav s Reddingom je već davno pukla, i to s obje strane, a uzajamnoj privrženosti sigurno nije pomoglo ni to što Britanac u Barceloni nije osvojio ni boda. S time da je u glavnoj nedjeljnoj utrci Redding odlučio uopće ne štedjeti gume, pa je onda, gle čuda, morao odustati kad su mu se one počele raspadati.

TRENUTNI POREDAK
1. A. Bautista – Ducati – 236
2. T. Razgatlioglu – Yamaha – 167
3. A. Locatelli – Yamaha – 133
4. J. Rea – Kawasaki – 100
5. A. Bassani – Ducati - 91