Motosport

Iako je od ozlijede šake prošlo već mjesec dana, Marquez ostaje van stroja. Ovaj put ga umjesto Bradla mijenja Lecuona.

Marca Marqueza je skupo koštala ta žuta minuta na otvaranju sezone prije mjesec dana u Portugalu, kad je u nedjeljnoj utrci pogriješio na kočenju, srušio i ozlijedio sebe i Olivieru, te uz to i slomio stopalo Martinu, koji je ostao na dva kotača, da bi kasnije ipak pao. I dok je Martin vozio već u Argentini, a Oliviera se vratio u Teksasu, Marc Marquez će svoje bolovanje produžiti i za nadolazeću utrku u Jerezu.

Iako je metakarpalnu kost palca desne ruke operirao odmah po nesreći u Portimau, najnoviji CT pregled je pokazao da kost još uvijek nije sasvim zarasla, pa je plan povratka pomaknut na utrku Le Mansu, koja se vozi sredinom svibnja. Što ne znači da možda neće biti i nove odgode. U Teksasu ga je mijenjao testni vozač Stefan Bradl, no kako bi Nijemac ionako trebao nastupiti kao „wildcard“ u Jerezu (uoči jednodnevnog službenog testiranja na toj stazi), na Marquezov motocikl će uskočiti Iker Lecuona, koji za Hondu vozi svoju drugu sezonu u Superbike prvenstvu. Prije toga je 2020. i 2021. u MotoGP klasi vozio za momčad Tech 3 KTM i po mnogima je nepravedno izletio iz tog prvenstva. Nastup u Jerezu je Lecuoni nova prilika da se dokaže u najjačoj konkurenciji.

Mislili smo da mu Honda uopće neće odgovarati, a onda je Rins zbog tog svog „old-school“ stila iznenađujuće slavio u Teksasu.

Bilo bi lako (i sasvim krivo ) reći da je Rins sa satelitskom LCR Hondom pobijedio samo zato jer je ispred njega pao Bagnaia. Uostalom, Bagnaia možda i ne bi posrnuo da ga Rins nije pritiskao. Kad su na kraju 7. kruga prošli ciljnom crtom, Rins je kasnio samo 4 desetinke, a desetak sekundi kasnije je Bagnaia u zavoju broj 2 promašio putanju za 30-ak centimetara i otklizao sa staze. Rins će priznati da je tu čak opao u probleme, jer više nije bilo nikog ispred njega da ga povuče, ali svejedno je besprijekorno priveo stvari kraju, pobijedivši s prednošću od 3.5 sekunde u odnosu na Marinija i skoro 5 sekundi u odnosu na Quartararoa.

S time da je Rins bio odličan već i u subotnjoj sprint utrci. Tad mu je - nakon nekoliko međusobnih pretjecanja - Bagnaia uspio pobjeći, ali je i drugo mjesto predstavljalo najbolji rezultat Honde u dugo vremena. Kad se nakon te Sprint utrke u press centru pojavio njegov timski kolega Nakagami, koji je utrku završio kao tek 13., izjavio je da je tajna brzine Rinsa na stazi COTA u tome što on vozi Hondu kao da je za upravljačem Moto2 motocikla. To znači da kroz zavoje prolazi oblom putanjom u obliku slova U, a ne oštrom u obliku slova V, kako je to danas uobičajeno u MotoGP-u. I na ime toga prenosi više brzine kroz zavoj, pa na izlasku ne treba toliko žestoko otvoriti gas, a onda ima i manje problema s proklizavanjem stražnje gume. Kad smo ga pitali da li će za nedjelju pokušati i on prijeći na Rinsov stil vožnje, Nakagami je odgovorio da je to nemoguće jer traži dramatične promjene na setupu motocikla, a jutarnji warm-up je prekratak da bi se sve stiglo posložiti za utrku.

Iz razgovora kojeg je, prije izlaska na podij, vodio s Marinijem i Quartararoom proizlazi da je Rins činio razliku u onom „veleslalomskom“ segmentu od zavoja 3 do 9, gdje jedan zavoj veže drugi i stalno se mijenja smjer. Inače, to je isti onaj segment u kojem je Marc Marquez protivnike ubijao u pojam u svojoj eri nepobjedivosti na američkom teritoriju. A kad je Marquez 2019. pao u Teksasu, upravo je Rins bio taj koji je odnio pobjedu. Dakako, tad je bilo na Suzukiju, a sad je donio prvu pobjedu Hondi nakon rekordnih 539 dana posta, još tamo od utrke u Misanu 2021. godine, kad je slavio Marc Marquez, nakon što su ispred njega pali Bagnaia i Miller.

Uzmemo li u obzir kraj prošle sezone, kad je sa Suzukijem pobijedio na 2 od 3 završne utrke, ispada da je Rins slavio na 3 od 6 posljednjih nastupa, što mu daje sjajnu statistiku od 50% pobjeda. Uz to, skočio je i na treće mjesto u ukupnom poretku, no i jedan i drugi podatak ipak iskrivljuju stvarnu sliku. U Portugalu i Argentini je bio samo prosječan, a COTA je ipak specifična staza koja mu ponajviše odgovara, te je tu pobjeđivao u sve tri klase, a sad i na dva različita MotoGP motocikla. Istina, i nadolazeći Jerez ima izrazito zavojitu konfiguraciju, ali na toj stazi ima bitno manje promjena smjera nego što je to slučaj u Teksasu, tako da tu ne treba ponovo očekivati čuda od Rinsa, to više što je riječ o stazi na kojoj ga dosad nije mazila sreća. Ali možda je ipak indikativno to što je do jedinog MotoGP podija tamo došao 2019. godine, netom nakon što je pobijedio Teksasu.

TRENUTNI POREDAK:
1. M. Bezzecchi – Ducati – 64 boda
2. F. Bagnaia – Ducati – 53
3. A. Rins – Honda – 47
4. M. Vinales – Aprilia – 45
5. J. Zarco – Ducati - 44

Uz sličnu kombinaciju boja, tu je i nova kombinacija vozača, kao i drugačiji RC213V. No je li motocikl s predstavljanja momčadi u Madridu i onaj kojeg ćemo doista gledati u 2023?

Ovo je sezona istine za Hondu u MotoGP-u. Nakon što na kraju prošle godine nisu imali nijednog vozača u Top 10, te su završili kao uvjerljivo posljednji u poretku konstruktora, za 2023. bi trebali okrenuti ne samo jedan, nego nekoliko novih listova. No čini se da im listanje zapinje. Nakon prva dva dana na nedavnim testiranjima u Maleziji, Marc Marquez je imao lijepe riječi samo na ime svoje fizičke forme. Što je važno jer se čini da ozljeda ruke, koja ga je mučila od 2020. godine, sad uglavnom iza njega. Tek je na kraju trećeg dana smogao snage prozboriti koju pozitivnu riječ na ima Hondina motocikla. Ali je i priznao da su još daleko od konkurencije, a i motocikl s kojim je završio ta testiranja izgleda blizak onom kojeg je testirao prošle jeseni u Valenciji. I s kojim je tad bio potpuno nezadovoljan.

I dok se ne možemo upustiti u dubinsku tehničku analizu, posebno onog što ne možemo ni vidjeti, izvana je RC213V nov, ali i djeluje samo kao evolucija onog s kojim je Marquez završio prošlu sezonu. Gledano iz polukosa, centralni usisnik za zrak djeluje još veći (i obliji), a „pravilo palca“ nam govori da je to na tragu izvlačenja dodatne snage. Karbonska krilca na nosu sad djeluju nekako još više obješena, što u teoriji znači da bi trebala kreirati veći „downforce“ u zavojima.

Tome da motocikl bude bolje „zalijepljen“ u dubokom nagibu trebali bi pridonijeti i difuzori s donje strane bočnih oplata (taman preko njih ide natpis Honda), što je evolucija rješenja kojeg su kopirali od Ducatija već krajem prošle sezone. No sve to ne mora biti tako na motociklu s kojim će ući u novu sezonu, jer su u Maleziji testirali nekoliko aero paketa, uključujući i onaj gdje umjesto tog bočnog difuzora dolaze bitno šire donje bočne oplate, što je rješenje kopirano od Aprilije.

Rep motocikla bi zato mogao biti točno onakav kakvog ćemo gledati na utrkama. Uz „stegosaurus“ krilca, itekako važnu novost predstavlja to što (i) Honda sad ima Akrapovič ispušni sustav. S time da gornji „prigušivač“ poprilično strši iz repa, ali i udovoljava pravilima jer se ne proteže preko vanjskog oboda stražnje gume. Zanimljivo je što RC213V koji je predstavljen na prezentaciji momčadi u Madridu ima i aluminijsku stražnju vilicu, ali i to je možda samo privremeno rješenje. Naime, uz aluminijsku Kalex stražnju vilicu s kojom su završili prošlu sezonu, u Maleziji su testirali i vlastite aluminijske vilice starijeg datuma, a dakako da imaju i karbonske verzije. Prema riječima Marca Marqueza, u performansama nema osjetnije razlike, ali aluminijska vilica ipak daje bolji osjećaj.

Uz novi motocikl, Marc Marquez će imati i novog timskog kolegu. Joan Mir je svjetski prvak iz 2020. godine i prilično je sigurno kako se ne bi našao na Hondi da se Suzuki nije odlučio povući iz prvenstva. Iako period privikavanja na sasvim drugačiji stroj nije dao neke spektakularne rezultate, vjerojatno Mira veseli spoznaja da je na testiranjima u Sepangu bio samo desetinku sporiji od Marqueza. Doduše, to znači da je bio i skoro sekundu sporiji od tamo najbržeg Marinija na prošlogodišnjem Ducatiju.

Nakon najlošije sezone u posljednjih 40 godina, HRC-u treba zaokret. A to znači i prelazak na Akrapovič ispušne sustave.

Akrapovič je upravo s Hondom došao do svog prvog naslova svjetskog prvaka, kad je Colin Edwards osvojio Superbike titulu 2000 godine. Zajedno su pobjeđivali i na 8 sati Suzuke, a za Hondu su svojevremeno razvijali i ispušni sustav za Formulu 1. Ali u MotoGP-u Honda i Akrapovič nisu imali službeno partnerstvo, iako postoji osnovana sumnja da su i tu u neko vrijeme surađivali, samo što su se na Akrapovič ispušne sustave stavljale naljepnice konkurenata, koji su Hondi plaćali tu vrstu promocije.

I zato je velika stvar što je HRC, odlučio ući u partnerstvo s Akrapovičem i to onda još javno objaviti. Uostalom, riječ je o marki koja je svojevremeno inzistirala na ugradnji Showa ovjesa i Nissin kočnica, jer su te tvrtke u njihovom vlasništvu, da bi kasnije ipak prešli na Öhlins i Brembo komponente. Prošle sezone je Honda imala najlošije rezultate u kraljevskoj klasi u posljednja 4 desetljeća. Sa samo dva podija, bez ijedne pobjede, te s vidno ljutim Marcom Marquezom, koji nije primijetio nikakve promjene nabolje na prototipu motocikla za iduću sezonu. Dakle, treba im zaokret, pa su tako već i krajem prethodne sezone vlastitu karbonsku stražnju vilicu izmjenjivali s onom aluminijskom, koju im je konstruirao njemački Kalex.

A sad su svečano objavili da su potpisali višegodišnji ugovor sa slovenskim Akrapovičem, koji će za njih (i s njima) razvijati ispušni sustav od titana za natjecateljski RC213V. To znači da će skoro svi proizvođači u MotoGP-u koristiti Akrapovič ispušne sustave, a jedini izuzetak je Aprilia, iako su i s njima dugo vremena surađivali.

Ova vijest slijedi samo nekoliko dana od objave odluke o važnim kadrovskim promjena unutar Hondina MotoGP pogona. To uključuje rošadu „crew chiefova“, kao i odlazak Takea Yokoyame, koji je dugi niz godina bio Hondin tehnički direktor za MotoGP.

Uoči posljednje etape, Price je spao na samo 12 sekundi prednosti u odnosu na Benavidesa, koji je ono najbolje od sebe očito čuvao za sam kraj.

Nakon što se teško ozlijedio pri padu na 65. kilometru vrlo prvog brzinca i morao odustati, bilo je jasno da Sam Sunderland, britanski vozač na tvorničkom GasGasu, neće ponoviti prošlogodišnju pobjedu. Ali potom do samog kraja nije bilo jasno tko će ga naslijediti na najvišoj stepenici pobjedničkog postolja.

Posljednja etapa je obično samo stvar formalnosti, a ovaj puta to definitivno nije bio slučaj. Kevin Benavides je s tvorničkim KTM-om odlično odigrao svoje karte i uspio pobijediti na pretposljednjoj etapi, te se tako približio timskom kolegi Priceu na samo 12 sekundi uoči završnog brzinca. A i Skyler Howes je kasnio samo minutu i pol.

Na kraju je Kevin Benavides odlično odvozio i taj završni brzinac, dok je Price u začetku etape imao problema s prolaznim točkama, koje je promašivao za samo koji metar, pa se morao vraćati. Iako je Australac bio brz u drugom dijelu završne etape, ipak je kasnio 55 sekundi za Argentincem Benavidesom i tako mu je u posljednji tren prepustio vodstvo u ukupnom poretku, izgubivši naslov, za samo 43 sekunde, nakon više od 44 sati vožnje.

Ni Howes s Husqvarnom nije mogao pratiti ritam Kevina Benavidesa, tako da je brkati Amerikanac ostao ukupno treći, s 5 minuta zaostatka. Quaintinilla je u borbi za 4. mjesto, i samim time status najboljeg vozača Honde, pretekao Van Beverena na zadnjoj etapi, a šesti je na kraju bio Luciano Benavides, mlađi brat pobjednika Kevina, s drugom tvorničkom Husqvarnom.

Ove godine je, kako bi se smanjilo taktiziranje, od treće do pretposljednje etape uvedeno nagrađivanje za trojicu onih koji prvi prolaze kroz kontrolne točke na uvodnih 200 km brzinca, kako bi im se kompenziralo to što moraju odrađivati navigaciju za druge. Njima su se dodjeljivale bonus sekunde, pa iako se tako moglo dobiti i više od 5 nagradnih minuta, bonusi očito nisu dovoljno veliki, a Kevin Benavides je najbolja potvrda toga. On je svaku etapu završio među desetoricom najbržih, ali nijednom nije bio pri samom vrhu, kako idući dan ne bi trebao biti među onima koji utiru tragove ostalima i gube vrijeme na navigaciju. Izuzetak od toga je bila pretposljednja etapa, na kojoj je pobijedio, znajući da posljednjeg dana vrijede druga pravila i da se na taj brzinac kreće u obrnutom rasporedu od onog u ukupnom poretku.

Bilo je to četvrto izdanje relija Dakar u Saudijskoj Arabiji i bilo je i napeto i spektakularno. Prve dane su obilježile kamenite etape, a onda je s dolaskom na pijesak i dine bilo problema s neuobičajeno velikim količinama kiše i izrazitom jutarnjom hladnoćom. Do dana odmora su etape bile dugačke, te izuzetno zahtjevne i za ljudstvo i imovinu, pri čemu je mokri pijesak i dodatno otežavao stvar. Zadnjih nekoliko etapa je imalo bitno kraće brzinske ispite, ali su se oni zato vozili preko gotovo nepreglednih nizova pješčanih dina, u ogromnoj pustinju na jugoistoku te zemlje.

KONAČAN POREDAK:
1. Kevin Benavides (ARG) – KTM – 44h:27min:20sek
2. Toby Price (AUS) – KTM - +0:43
3. Skyler Howes (USA) – Husqvarna - +5:04
4. Pablo Quintanilla (CHI) – Honda - +19:02
5. Adrien Van Beveren (FRA) – Honda - +20:30

Tvrde da im iskustvo iz autosporta donosi napredak u aerodinamici. Ali zasad se čini da samo kopiraju Ducati po tom pitanju.

Službeno, Honda se povukla iz Formule 1, ali im se dopalo što je odmah potom Max Verstappen osvojio jednu, a sad i drugu titulu, pa su jednom nogom ipak ostali u tom prvenstvu. te i dalje isporučuju pogonske agregate pobjedničkoj momčadi Red Bull. U međuvremenu su ipak donijeli odluku da se Hondini stručnjaci koji su radili u Formuli 1 i autosportu integriraju u mitski HRC odjel, zadužen za razvoj natjecateljskih motocikala. Zasad im taj transfer znanja nije pomogao, jer 2022. je bila za njih najlošija sezona još od 1981. i genijalnog koliko i neuspješnog NR-a 750 s ovalnim klipovima.

Iako bi tu trebalo doći do transfera tehnologije i kad su u pitanju agregati s unutarnjim izgaranjem, u netom objavljenom planu utrkivanja za 2023. godinu tvrde da je sinergija između autosporta i motosporta počela prvo dolaziti do izražaja u području aerodinamike. Odnosno, otkrivaju da su u drugoj polovici 2022. na MotoGP motociklima već počeli implementirati znanje i iskustvo iz autosporta. I doista, u završnici sezone i na testiranjima su osvanuli neki novi aero dodaci na Marquezovom motociklu, ali kao da su tu ipak više kopirali Ducati nego Formulu 1. Tu mislimo i na „stegosaur“ krilca na repu, koja su koristili na testiranjima. Ona su na Ducatijevim motociklima „izrasla“ početkom kolovoza i dosad su ih kopirali i meki drugi, uključujući i Hondu. To samo potvrđuje da takva krilca doista čine mirnijim stražnji kraj motocikla, posebno na kočenju.

No u Hondi su kopirali Ducati i dodavanjem difuzora s donje bočne strane oplata. Iako je moguće da se takvim preusmjeravanjem struje zraka ispod motocikla smanjuju turbulencije u tom dijelu (koje stvara prednja guma) te tako poboljšava aerodinamičnost, čini se da taj difuzor pomaže stvoriti podtlak kad je motocikl u dubokom nagibu (a bočne sasvim oplate blizu asfalta). Zahvaljujući tome, motocikl bio mogao biti više „zalijepljen“ u zavoju, te s većom g silom (i onda brzinom) prolaziti kroz njega. S time da treba priznati kako je to Hondino rješenje, iako načelno slično, ipak malo drugačije (i plosnatije) izvedeno od onog na Ducatiju.

Zasad je sigurno samo to da Marc Marquez nije zadovoljan s prototipom motocikla za 2023. godinu i da od Hondinih inženjera očekuje puno više. Jasno je da i unutar Honde, koja je u svoje redove za iduće dvije sezone privukla i Mira i Rinsa, dosadašnje vozače Suzukija, postoji itekakva želja da se stvari stubokom promijene. Pa tako, nakon što su ovu sezonu završili bez ijedne pobjede i kao posljednji u konstruktorskom poretku, što je dosad bilo nezamislivo, ne čudi da moraju posebno naglasiti kako „streme vraćanju trostruke krune“ u MotoGP-u. Pitanje je samo koliko će im vremena za to trebati i koliko im iskustvo iz Formule 1 tu doista može pomoći. Jer brojni primjeri pokazuju da primjena F1 principa i rješenja može MotoGP motocikle učinit još zahtjevnijim i nepredvidljivijim za voziti. A trenutno ne postoji zahtjevniji MotoGP motocikl od onog sa znakom Honde.

Oko dvocilindraša iz novog Horneta 750, Honda je razvila potpuno novi putni enduro srednje zapremine, dostojan povratka imena Transalp.

Nakon dosta godina pauze, Honda ponovo u svojoj ponudi ima model s razmjerno slavnim imenom Transalp. Bazira se na Hondinoj novoj platformi s paralelnim dvocilindrašem od 755 ccm koji, baš kao i u nedavno predstavljenom Hornetu 750, oslobađa konkretne 92 KS, pri čemu se može birati između 5 mapa razvijanja snage i rada elektronskih pomagala, koja uključuju i kontrolu proklizavanja.

Osnovu nosive konstrukcije predstavlja čelični okvir, na kojeg se nadovezuje Showa ovjes hoda 200 mm sprijeda i 190 mm straga, a avanturističku pojavu zaokružuju žbičani kotači promjera 21 cola sprijeda i 18 cola straga. Kako to današnji normativi nalažu, instrumenti su TFT tipa i povezivi s mobitelom, a kompletna rasvjeta je izvedena u LED tehnologiji. Više o ovom zanimljivom novitetu, koji s tekućinama teži 208 kg, pročitajte u idućem broju Moto Pulsa.

Motorcycle rental:

rentamotorcycle.motopuls.com

Potpuno novi CB 750 Hornet možda ima samo dva cilindra, ali i više snage nego što smo očekivali.

Honda je na Intermot sajmu Kölnu predstavila CB 750 Hornet, kod kojeg je samo ima staro, a sve ostalo potpuno novo. To vrijedi i za dvocilindrični agregat od 755 ccm, za kojeg već od ranije znamo da raspolaže s konkretne 92 KS pri 9.500 o/min, a sad smo doznali i ostale detalje.

Težina motocikla sa svim tekućinama je 190 kg, prednju upside-down vilicu potpisuje Showa, a radijalna kliješta su marke Nissin. Okvir i stražnja vilica su čelični, a uz tri predefinirane i jednu podesivu mapu rada elektronike u seriji dolaze i TFT instrumenti, povezivi s mobilnim telefonom. Puno više informacija o ovom interesantnom novitetu doznajte u nadolazećem broju Moto Pulsa.

Motorcycle rental:

rentamotorcycle.motopuls.com