Motosport

Testiranja dan nakon utrke u Misanu bila su prijelomna za Hondu i Marqueza, Yamahu i Quartararoa. Nije došlo do preokreta i čini se da je Marquez još jedan korak bliže odlasku.

Marc Marquez i Joan Mir imali su priliku isprobati rani Hondin prototip za 2024., odnosno dva motocikla koje je testni vozač i „wildcard“ Stefan Bradl koristio za vrijeme natjecateljskog vikenda u Misanu. Nakon testiranja, Marquez je izjavio da su i položaj vozača i osjećaj dosta drugačiji, ali da su problemi isti kao i na aktualnom Hondinom motociklu. Mir je bio tek nešto optimističniji, izjavivši da se osjeti napredak u nekim područjima u kojima se muče, ali da se još puno mora raditi.

No, vratimo se Marquezu koji je zaključio da ne vidi napredak na motociklu, a drago mu je samo to što vidi neka nova lica. Tu je mislio na novog inženjera, za kojeg pretpostavlja da je došao iz Formule 1, da je stručnjak za aerodinamiku, te mu se čak čini kako je riječ o novom vođi cijelog MotoGP projekta, ali da ga još nitko nije upoznao s njim. Iz toga je očito da u MotoGP pogonu Honde i dalje vlada iznimno čudna atmosfera, pa utoliko manje treba čuditi što je nakon tih testiranja Marc Marquez, koji ima važeći ugovor do kraja iduće sezone, jasno rekao da za iduću godinu ima vrlo jasne planove A, B i C. Obećao je i konačnu odluku objaviti oko utrke u Indiji ili Japanu, čime si je kupio još dva ili tri tjedna vremena.

Jedna od opcija je sigurno ona da ipak ostane u Hondi i odradi ugovor do kraja. Druga opcija je da plati penale od 5 milijuna eura, odrekne se godišnje plaće od 25 milijuna eura i pridruži se svom bratu Alexu u momčadi Gresini, na godinu dana starom Ducatiju, o čemu se puno pričalo prošlog vikenda. Treća opcija bi mogla biti pauziranje ili čak umirovljenje, ali možda i dolazak u momčad Pramac Ducati. U prilog tome ide i to što u Pramacu još uvijek nisu potvrdili da u njihove redove dolazi Franco Morbidelli, iako je utrka u Misanu predstavljala savršenu priliku baš za to.

Fabio Quartararo će sigurno ostati i iduće sezone u Yamahi, ali veliko je pitanje što će biti poslije. Nakon testiranja u Misanu nije skrivao razočarenje, posebno ranom verzijom pogonskog agregata za 2024. Nije ga impresionirala ni nova aerodinamika, a pozitivno se izrazio samo o „žlici“ na stražnjoj vilici, koju će možda početi koristiti već od iduće utrke. Zanimljivo je da novi okvir nije uspio isprobati, a još je zanimljivije da su ga dali na probu Morbidelliju, koji na kraju ove sezone odlazi iz Yamahe. Talijan nije bio impresioniran ni okvirom, ni drugim stvarima koje je isprobao, ali on je već ionako u mislima na Ducatiju. S time da o vjerojatno baš o Marquezu ovisi hoće li Morbidelli biti u bojama Pramaca ili Gresinija.

Navodno je Rea skupo platio razvod s Kawasakijem, a Marqueza bi eventualni raskid s Hondom koštao i skoro 40 puta više.

(Ažurirano: u međuvremenu smo doznali da je u Marquezov potencijalni minus od 30 milijuna eura zapravo uračunata odšteta od kakvih 5 milijuna eura i gubitak prihoda od nekih 20 do 25 milijuna eura, koliko mu otprilike plača Honda za svaku sezonu. Dakle, u minusu bi bio kakvih 30, a ne ukupno 50 milijuna eura, kao što spominjemo u tekstu. Isto tako, za pretpostaviti je da bi i odšteta Mira mogla biti tih istih 5 milijuna eura, a kako je moguće da u Hondi godišnje zarađuje 3 milijuna eura, onda dođemo do tog minusa od 8 milijuna eura koji se spominje u tekstu)

Prvo činjenice. Rea je imao ugovor s Kawasakijem do kraja iduće godine, no odlučio ga je raskinuti, kako bi 2024. mogao voziti Yamahu R1. Sad nagađanja. Navodno će za taj prijevremeni raskid ugovora morati Kawasakiju platiti penale od čak 800.000 eura. Ako je doista tako, to onda samo pokazuje koliko je silovito Rea želio prijeći u redove Yamahe, bez obzira na to što trenutno ne može znati može li se s natjecateljskom R1 vratiti na pobjedničke staze. Pritom ne znamo koliko će mu Yamaha platiti za iduću sezonu, ali moguće je da će na kraju i s tih 800.000 eura minusa godinu ipak završiti u plusu, iako nevelikom.

I u MotoGP-u je Yamaha uzrokovala sličan razvod. Alex Rins je imao dvogodišnji ugovor sa satelitskom momčadi LCR Honde, ali ga je raskinuo kako bi iduće godine mogao prijeći u tvorničku momčad Yamahe. Njega taj raskid vjerojatno nije puno koštao, ako uopće, jer vozači satelitskih momčadi obično imaju stavku u ugovoru koja im omogućuje relativno lako razvrgavanje suradnje dobiju li ponudu od neke tvorničke momčadi.

Takvu izlaznu stavku u svom ugovoru nemaju vozači tvorničke momčadi Repsol Honda. Tako će i Marc Marquez i Joan Mir vjerojatno i iduće godine voziti u istim bojama, iako je jasno da su obojica itekako tražili alternativne pravce za nastavak svoje karijere, te ih se povezivalo s prelaskom na satelitski Ducati, a Marqueza i s KTM-om. Razlog za ostanak pronalaze u tome što bi za prekid ugovora, baš kao i Rea, trebali platiti penale. I to kakve! Tijekom MotoGP vikenda u Barceloni šaputalo se da bi Mir trebao platiti Hondi 8 milijuna eura, a Marquez čak 30 milijuna eura. Iz te perspektive Marquez ima 50 milijuna razloga da ostane na Hondi, i onda ne forsira kako bi očuvao svoje zdravlje. Dakle, umjesto da im plati 30 milijuna, pokupit će od Honde kakvih 20 milijuna eura, koliko mu, navodno, plaćaju po sezoni. Kako ćemo znati jesu li te brojke višestruko pretjerane? Ako, recimo, Mir ipak završi na Pramac Ducatiju. Na toj poziciji ne bi mogao zaraditi ni dvadesetinu od tih 8 milijuna koliko bi, navodno, trebao platiti Hondi.

Je li bolje imati goluba u ruci (Pramac Ducati) ili dva vrapca na grani (LCR Honda)?

Johann Zarco je trenutno peti ukupnom poretku, ali to znači da je tek četvrti u poretku vozača Ducatija. Isto tako, Francuz je dosad skupio impresivnih 19 podija u MotoGP-u, ali još uvijek nema nijednu jedinu pobjedu. Čak ni u sprint utrci, a vremena nema napretek jer ušao je u 34 godinu života. I zbog te mu poodmakle životne dobi u Ducatiju vjerojatno nude produžetak ugovora za još samo jednu sezonu, a i to samo ako tako odluči… Marco Bezzecchi.

Dakle, situacija je ovakva. Zarco se ne može odlučiti hoće li ostati na tvorničkom Ducati motociklu za 2024., i tako si osigurati još samo jednu sezonu u MotoGP-u, ili potpisati ugovor s Hondom i produžiti si karijeru za još dvije sezone u momčadi LCR, navodno uz dvostruko veću godišnju plaću. Što znači da bi s Hondom zaradio kakvih četiri puta više, no morao bi voziti RC213V koji trenutno nije konkurentan, ali je opasan po život, a nitko ne zna hoće li biti sličan i iduće godine.

Teška je to dilema, u razrješavanju koje bi mu mogao itekako pomoći Marco Bezzecchi. On mora donijeti odluku koja se ne tiče samo njega, nego i Zarcoa i Ducatijevih satelitskih momčadi Pramac, VR46 i Gresini, te Hondine satelitske momčadi LCR. Stvar je u tome da Marco Bezzecchi može birati hoće li za 2024. ostati u momčadi VR46 i voziti godinu dana stari motocikl ili će ostaviti svoju ekipu iza sebe (što ne bi želio) te samo sa svojim „crew chiefom“ prijeći u momčad Pramac Ducati na mjesto Zarcoa i tako voziti najnoviji tvornički motocikl (što bi volio).

E sad, kad bi se Bezzecchi odlučio za prelazak u Pramac, svi bi bili sretni, pa vjerojatno čak i Zarco, koji se tako više ne bi mučio dilemom ostati ili otići, jer je više ne bi ni imao. Jedina opcija bi mu bila da potpiše ugovor s Hondom. S takvom odlukom Bezzecchija bio bi itekako sretan i njegov od Yamahe otpisani prijatelj Morbidelli, koji bi onda došao na njegovo mjesto u momčad VR46. Ali zadovoljna bi bila i Dorna, jer bi tako Gresini Ducati umjesto tog istog Morbidellija (a kao zamjenu za Di Giannantonia) mogao angažirati Jake Dixona, pa bi se tako ispunio (televizijski) uvjet da je u MotoGP klasi barem jedan Britanac. Zanimljivo, za dolazak Dixona u Gresini pregovara njegov menadžer Frankie Carchedi, koji je ujedno i „crew chief“ u toj istoj momčadi i to baš u onoj strani garaže koju bi trebao okupirati Dixon. Skoro pa nepotizam.

U tom slučaju bi raspored spomenutih momčadi izgledao ovako:

Pramac Ducati: J.Martin / M. Bezzecchi
VR46 Ducati: L.Marini / F. Morbidelli
Gresini Ducati: A. Marquez / J. Dixon
LCR Honda: T. Nakagami / J. Zarco

Ako pak se Bezzecchi odluči ostati sa svojom provjerenom ekipom u Rossijevoj momčadi VR46, a šanse za to su otprilike 50%, onda se daljnji rasplet događaja komplicira i raspored momčadi bi mogao izgledati otprilike ovako:

Pramac Ducati: J.Martin / J. Zarco
VR46 Ducati: L.Marini / M. Bezzecchi
Gresini Ducati: A. Marquez / F. Morbidelli ili J. Dixon
LCR Honda: T. Nakagami / J.Dixon ili A. Ogura ili T. Arbolino ili…

Nije mala stvar kad ugovor s Hondom raskine jedini vozač koji im je donio pobjedu u posljednje dvije godine.

Alex Rins je tek ove sezone došao u momčad LCR Honda i odradio samo 6 vikenda prije teškog prijeloma noge. Ipak, i to skromno iskustvo mu je bilo dovoljno da pobijedi s Hondom, ali i napravi kopernikanski obrat te potpiše ugovor s Yamahom za iduću sezonu. Jednostavno je iskoristio stavku u svom dvogodišnjem ugovoru koja mu je omogućavala da se već nakon jedne sezone rastane s LCR Hondom, ako dobije mjesto u nekoj od tvorničkih momčadi. Srećom po njega pa je Yamaha baš tražila zamjenu za kronično indisponiranog Morbidellija.

Čini se da je to kombinacija koja obećava, jer klasičan stil vožnje kojeg gaji Rins odgovara karakteristikama Yamahe. Tome u prilog idu i njegovi rezultati s koncepcijski sličnim Suzukijem, s kojim je Rins na kraju prošle sezone pobijedio na dvije od tri posljednje MotoGP utrke, posljednje uopće za tog proizvođača. Ipak, tu postoji rizik za obje strane. Za Yamahu je rizik u tome što su potpisali ugovor s trenutno teško ozlijeđenim vozačem i nitko ne može predvidjeti hoće li se u potpunosti oporaviti. Za Rinsa je rizik u tome što M1 trenutno nije dovoljno konkurentan motocikl, ali on barem, za razliku od Honde, ne pokušava ozlijediti vozača. Osim toga, upravo to što su Rinsa ukrali Hondi pred nosom pokazuje da se u Yamahi ipak ne mire s trenutnom situacijom i teže napretku. A Rins bi im mogao donijeti i iskustvo i brzinu, te tako ubrzati i Quartararoa.

Za pretpostaviti je da će Rinsa u momčadi LCR naslijediti Iker Lecuona (gornja fotografija), to više što će ga baš on, a ne Stefan Bradl, mijenjati na utrci u Silverstoneu. Što nije mala stvar, jer Lecuona je tog vikenda trebao nastupati za tvorničku momčad na Hondi itekako važnoj utrci 8h Suzuke. Lecuona je prošle sezone bio dio te momčadi koja je odnijela pobjedu, s time da svoj kruh inače zarađuje u Superbike prvenstvu. U prilog Lecuoni ide i to što iza sebe ima i dvije MotoGP sezone, s momčadi Tech 3 KTM, kao i činjenica što nema baš puno onih koji su i ovom trenutku spremni predati svoj životopis Hondi. Što je i razumljivo, jer po onom što smo vidjeli u dosadašnjem dijelu sezone, RC213V je napola motocikl, a napola katapult, koji kao da iz čistog kaprica lansira svoje vozače u one rjeđe slojeve atmosfere.

S time da bi se u redovima Honde moglo otvoriti i još pokoje radno mjesto. Tako postoje priče da je i Joan Mir, koji se već nekoliko puta ozlijedio ove sezone, pregovarao s momčadi Gresini, ali on ipak vozi za tvorničku momčad Repsol Honda, pa tako nema izlaznu klauzulu u ugovoru, kao što je to slučaj s njegovim bivšim timskim kolegom Rinsom. No pravi debakl bi nastao kad bi Marc Marquez godinu prije kraja raskinuo svoj ugovor. A to više uopće nije nerealna mogućnost, bilo da si nekako nađe mjesto na nekom drugom motociklu, ili jednostavno odluči da mu je bolje i pauzirati iduću sezonu, nego se i dalje lomiti na Hondi.

Tu se onda Hondi teoretski nudi iz Yamahe otpušteni Morbidelli, a možda i čak i Zarco, ako dođe do pretumbacija u momčadi Pramac Ducati, što ne djeluje baš previše realno. Svoje mjesto pod suncem kraljevske klase traže i Moto2 vozači Arbolino i Dixon, ali Hondi za hvatanje koraka trebaju iskusni MotoGP vozači. To je i razlog što će na drugom motociklu LCR Honde vjerojatno ostati Nakagami, koji vozi alibi sezonu, u smislu da (sasvim atipično za sebe) ne pada, ali je zato spor. Njega je trebao zamijeniti zemljak Ai Ogura, ali taj se Japanac tek vraća u formu nakon ozlijede šake i čini se da mu se ionako ne žuri presjedati s pitomog Kalexa u klasi Moto2 na eksplozivan Hondin MotoGP motocikl.

Usput budi rečeno, nakon 5 pobjeda sa Suzukijem i ovogodišnje pobjede s Hondom u Teksasu, Rins bi s Yamahom mogao postati prvi vozač koji je slavio na tri različite marke MotoGP motocikala. Ali samo ako ga na tom putu možda već ove sezone ne prestigne Vinales, koji trenutno vozi Apriliju, a pobijedio je na Suzukiju i Yamahi, ili Miller koji je pobijedio na Hondi i Ducatiju, a sad traži sreću za upravljačem KTM-a.

Sve je izvjesnije kako bi Marcu Marquezu ovo mogla biti zadnja sezona s Hondom. Ali ima li alternative?

Puno je toga rečeno između utrke u Sachsenringu i Assenu, ali dvije su stvari možda najindikativnije kad je u pitanju potencijalan raskid između Marca Marqueza i Repsol Honde već ove sezone, iako ih ugovor veže do kraja 2024. Prvo, Alberto Puig, kao vođa tvorničke momčadi, izjavljuje da Honda ne želi zadržavati u svojim redovima vozača koji tamo ne želi biti. Kao drugo, Marc Marquez na izravna pitanja nije izrijekom odgovarao da će i 2024. biti s Hondom, nego se izmotavao da zajedno s Hondom radi na budućnosti.

Pritom postoji teorija da će Marquez pričekati testiranja nakon utrke u Misanu, kako bi isprobao prototip motocikla za 2014. i nakon toga donijeti konačnu odluku. Međutim, to se ima zbiti tek sredinom rujna i dotad bi moglo biti kasno jer je za očekivati da će tad sva MotoGP mjesta za 2024. godinu biti popunjena. Ako mu se tada ne svidi novi RC213V, Marquez bi eventualno mogao pauzirati tijekom 2024., ali to je luksuz kojeg si vjerojatno ne može priuštiti. Ne nakon što je veći dio od prethodne 3 i pol sezone propustio zbog ozljeda. Osim toga, Marquez je ušao duboko u 31. godinu života i jednostavno nema vremena čekati te vozački hrđati.

Čini nam se da je najjednostavnije (ali ne i najizglednije) rješenje da se Marc Marquez pridruži bratu Alexu u talijanskoj momčadi Gresini. Tu je Fabio DiGiannantonio ionako na izlaznim vratima, a i rabljeni Desmosedici se Marcu vjerojatno čini nemjerljivo privlačnijim od nove Honde. No Ducati o toj poziciji već pregovara s Arbolinom, koji se bori za naslov u Moto2 klasi, te indisponiranim Morbidellijem, koji želi raskrstiti s Yamahom, kao i Yamaha s njim. Jasno, u nekoj normalnoj situaciji spomenuta dvojica ne bi imali šanse kraj Marqueza, ali tko zna u kakvom je on vozačkom stanju? Konačno, ove sezone zbog raznih ozljeda još nije odvozio nijednu jedinu nedjeljnu utrku. Osim toga, Marqueza bi raskid s Hondom financijski skupo koštao, a istovremeno bi trebao dramatično spustiti svoju cijenu ako želi voziti za satelitsku momčad.

Druga i puno razvikanija mogućnost je da prijeđe u redove KTM-a, ali šanse za takav transfer su od prije koji dan bitno smanjene. Naime, postojala je teorija da bi KTM, koji uz tvorničku momčad ima i satelitsko-tvornički tim Tech3 GasGas, mogao osnovati i treću momčad pod imenom Husqvarne. Time bi ubili dvije muhe jednim udarcem, jer bi se našlo mjesta i za Marqueza i za talentiranog Acostu, koji je njegov svojevrsni nasljednik, a više ne želi biti u klasi Moto2. No Carlos Ezpeleta je nakon Assena izjavio da Dorna za iduću sezonu ne planira povećanje broja momčadi. To još ne znači da Marquez ne može završiti na KTM-u, barem onom u bojama GasGasa, na mjestu Augusta Fernanandeza, koji je i više nego solidan MotoGP rookie, ali nema ugovor za iduću sezonu. No čak i ako Fernandezu daju neopravdani otkaz, neće li na to mjestu ipak staviti iznimno perspektivnog Acostu? S time da je baš danas posljednji dan u kojem mu mogu ponuditi mjesto u MotoGP pogonu, nakon čega Acosta može početi pregovarati s konkurencijom. A KTM ga ne želi izgubiti.

Aprilia? Teoretski moguće, Marc Marquez bi vrlo vjerojatno bio zainteresiran. Ipak, Massimo Rivola je otklonio tu mogućnost, tvrdeći da vozači tvorničke momčadi, kao i satelitskog tima RNF, imaju ugovore i za iduću sezonu. S druge strane, Raul Fernandez ni u svojoj drugoj MotoGP sezoni ne uspijeva potvrditi talent, a i Maverick Vinales nije nastavio s uzletom kojeg je pokazao prošle sezone. Dakle, Marc Marquez bi mogao uskočiti na mjesto jednog od njih, posebno sad kad se nudi po diskontnoj cijeni. To bi dodatno utvrdilo status Aprilije kao velikog MotoGP igrača s ambicijama za osvajanje titule, no problem je u tome što je Rivola duša od čovjeka, pun razumijevanja, i kao takav bi itekako teška srca dao otkaz bilo kome iz spomenutog dvojca.

Yamaha? Hm, šanse su skoro pa nikakve. Em za Marqueza to ne bi bio neki skok unaprijed, em je Lin Jarvis svojedobno rekao da (zbog višegodišnjeg sukoba s Rossijem) nijedan Marquez neće nikad voziti Yamahu. A to je bio odgovor kad su ga novinari svojedobno pitali o mogućem transferu Alexu Marqueza, pa možete samo misliti kakvo onda mišljenje ima o njegovom starijem bratu. Ah da, uvijek postoji mogućnost da iduće godine ostane u Hondi i odradi ugovor od kraja. Možda još sad nije tako, no uskoro će šanse za baš takvim raspletom događaja rasti sa svakim novim danom bez nekog drugog dogovora za Marca Marqueza.

Iako je od ozlijede šake prošlo već mjesec dana, Marquez ostaje van stroja. Ovaj put ga umjesto Bradla mijenja Lecuona.

Marca Marqueza je skupo koštala ta žuta minuta na otvaranju sezone prije mjesec dana u Portugalu, kad je u nedjeljnoj utrci pogriješio na kočenju, srušio i ozlijedio sebe i Olivieru, te uz to i slomio stopalo Martinu, koji je ostao na dva kotača, da bi kasnije ipak pao. I dok je Martin vozio već u Argentini, a Oliviera se vratio u Teksasu, Marc Marquez će svoje bolovanje produžiti i za nadolazeću utrku u Jerezu.

Iako je metakarpalnu kost palca desne ruke operirao odmah po nesreći u Portimau, najnoviji CT pregled je pokazao da kost još uvijek nije sasvim zarasla, pa je plan povratka pomaknut na utrku Le Mansu, koja se vozi sredinom svibnja. Što ne znači da možda neće biti i nove odgode. U Teksasu ga je mijenjao testni vozač Stefan Bradl, no kako bi Nijemac ionako trebao nastupiti kao „wildcard“ u Jerezu (uoči jednodnevnog službenog testiranja na toj stazi), na Marquezov motocikl će uskočiti Iker Lecuona, koji za Hondu vozi svoju drugu sezonu u Superbike prvenstvu. Prije toga je 2020. i 2021. u MotoGP klasi vozio za momčad Tech 3 KTM i po mnogima je nepravedno izletio iz tog prvenstva. Nastup u Jerezu je Lecuoni nova prilika da se dokaže u najjačoj konkurenciji.

Mislili smo da mu Honda uopće neće odgovarati, a onda je Rins zbog tog svog „old-school“ stila iznenađujuće slavio u Teksasu.

Bilo bi lako (i sasvim krivo ) reći da je Rins sa satelitskom LCR Hondom pobijedio samo zato jer je ispred njega pao Bagnaia. Uostalom, Bagnaia možda i ne bi posrnuo da ga Rins nije pritiskao. Kad su na kraju 7. kruga prošli ciljnom crtom, Rins je kasnio samo 4 desetinke, a desetak sekundi kasnije je Bagnaia u zavoju broj 2 promašio putanju za 30-ak centimetara i otklizao sa staze. Rins će priznati da je tu čak opao u probleme, jer više nije bilo nikog ispred njega da ga povuče, ali svejedno je besprijekorno priveo stvari kraju, pobijedivši s prednošću od 3.5 sekunde u odnosu na Marinija i skoro 5 sekundi u odnosu na Quartararoa.

S time da je Rins bio odličan već i u subotnjoj sprint utrci. Tad mu je - nakon nekoliko međusobnih pretjecanja - Bagnaia uspio pobjeći, ali je i drugo mjesto predstavljalo najbolji rezultat Honde u dugo vremena. Kad se nakon te Sprint utrke u press centru pojavio njegov timski kolega Nakagami, koji je utrku završio kao tek 13., izjavio je da je tajna brzine Rinsa na stazi COTA u tome što on vozi Hondu kao da je za upravljačem Moto2 motocikla. To znači da kroz zavoje prolazi oblom putanjom u obliku slova U, a ne oštrom u obliku slova V, kako je to danas uobičajeno u MotoGP-u. I na ime toga prenosi više brzine kroz zavoj, pa na izlasku ne treba toliko žestoko otvoriti gas, a onda ima i manje problema s proklizavanjem stražnje gume. Kad smo ga pitali da li će za nedjelju pokušati i on prijeći na Rinsov stil vožnje, Nakagami je odgovorio da je to nemoguće jer traži dramatične promjene na setupu motocikla, a jutarnji warm-up je prekratak da bi se sve stiglo posložiti za utrku.

Iz razgovora kojeg je, prije izlaska na podij, vodio s Marinijem i Quartararoom proizlazi da je Rins činio razliku u onom „veleslalomskom“ segmentu od zavoja 3 do 9, gdje jedan zavoj veže drugi i stalno se mijenja smjer. Inače, to je isti onaj segment u kojem je Marc Marquez protivnike ubijao u pojam u svojoj eri nepobjedivosti na američkom teritoriju. A kad je Marquez 2019. pao u Teksasu, upravo je Rins bio taj koji je odnio pobjedu. Dakako, tad je bilo na Suzukiju, a sad je donio prvu pobjedu Hondi nakon rekordnih 539 dana posta, još tamo od utrke u Misanu 2021. godine, kad je slavio Marc Marquez, nakon što su ispred njega pali Bagnaia i Miller.

Uzmemo li u obzir kraj prošle sezone, kad je sa Suzukijem pobijedio na 2 od 3 završne utrke, ispada da je Rins slavio na 3 od 6 posljednjih nastupa, što mu daje sjajnu statistiku od 50% pobjeda. Uz to, skočio je i na treće mjesto u ukupnom poretku, no i jedan i drugi podatak ipak iskrivljuju stvarnu sliku. U Portugalu i Argentini je bio samo prosječan, a COTA je ipak specifična staza koja mu ponajviše odgovara, te je tu pobjeđivao u sve tri klase, a sad i na dva različita MotoGP motocikla. Istina, i nadolazeći Jerez ima izrazito zavojitu konfiguraciju, ali na toj stazi ima bitno manje promjena smjera nego što je to slučaj u Teksasu, tako da tu ne treba ponovo očekivati čuda od Rinsa, to više što je riječ o stazi na kojoj ga dosad nije mazila sreća. Ali možda je ipak indikativno to što je do jedinog MotoGP podija tamo došao 2019. godine, netom nakon što je pobijedio Teksasu.

TRENUTNI POREDAK:
1. M. Bezzecchi – Ducati – 64 boda
2. F. Bagnaia – Ducati – 53
3. A. Rins – Honda – 47
4. M. Vinales – Aprilia – 45
5. J. Zarco – Ducati - 44

Uz sličnu kombinaciju boja, tu je i nova kombinacija vozača, kao i drugačiji RC213V. No je li motocikl s predstavljanja momčadi u Madridu i onaj kojeg ćemo doista gledati u 2023?

Ovo je sezona istine za Hondu u MotoGP-u. Nakon što na kraju prošle godine nisu imali nijednog vozača u Top 10, te su završili kao uvjerljivo posljednji u poretku konstruktora, za 2023. bi trebali okrenuti ne samo jedan, nego nekoliko novih listova. No čini se da im listanje zapinje. Nakon prva dva dana na nedavnim testiranjima u Maleziji, Marc Marquez je imao lijepe riječi samo na ime svoje fizičke forme. Što je važno jer se čini da ozljeda ruke, koja ga je mučila od 2020. godine, sad uglavnom iza njega. Tek je na kraju trećeg dana smogao snage prozboriti koju pozitivnu riječ na ima Hondina motocikla. Ali je i priznao da su još daleko od konkurencije, a i motocikl s kojim je završio ta testiranja izgleda blizak onom kojeg je testirao prošle jeseni u Valenciji. I s kojim je tad bio potpuno nezadovoljan.

I dok se ne možemo upustiti u dubinsku tehničku analizu, posebno onog što ne možemo ni vidjeti, izvana je RC213V nov, ali i djeluje samo kao evolucija onog s kojim je Marquez završio prošlu sezonu. Gledano iz polukosa, centralni usisnik za zrak djeluje još veći (i obliji), a „pravilo palca“ nam govori da je to na tragu izvlačenja dodatne snage. Karbonska krilca na nosu sad djeluju nekako još više obješena, što u teoriji znači da bi trebala kreirati veći „downforce“ u zavojima.

Tome da motocikl bude bolje „zalijepljen“ u dubokom nagibu trebali bi pridonijeti i difuzori s donje strane bočnih oplata (taman preko njih ide natpis Honda), što je evolucija rješenja kojeg su kopirali od Ducatija već krajem prošle sezone. No sve to ne mora biti tako na motociklu s kojim će ući u novu sezonu, jer su u Maleziji testirali nekoliko aero paketa, uključujući i onaj gdje umjesto tog bočnog difuzora dolaze bitno šire donje bočne oplate, što je rješenje kopirano od Aprilije.

Rep motocikla bi zato mogao biti točno onakav kakvog ćemo gledati na utrkama. Uz „stegosaurus“ krilca, itekako važnu novost predstavlja to što (i) Honda sad ima Akrapovič ispušni sustav. S time da gornji „prigušivač“ poprilično strši iz repa, ali i udovoljava pravilima jer se ne proteže preko vanjskog oboda stražnje gume. Zanimljivo je što RC213V koji je predstavljen na prezentaciji momčadi u Madridu ima i aluminijsku stražnju vilicu, ali i to je možda samo privremeno rješenje. Naime, uz aluminijsku Kalex stražnju vilicu s kojom su završili prošlu sezonu, u Maleziji su testirali i vlastite aluminijske vilice starijeg datuma, a dakako da imaju i karbonske verzije. Prema riječima Marca Marqueza, u performansama nema osjetnije razlike, ali aluminijska vilica ipak daje bolji osjećaj.

Uz novi motocikl, Marc Marquez će imati i novog timskog kolegu. Joan Mir je svjetski prvak iz 2020. godine i prilično je sigurno kako se ne bi našao na Hondi da se Suzuki nije odlučio povući iz prvenstva. Iako period privikavanja na sasvim drugačiji stroj nije dao neke spektakularne rezultate, vjerojatno Mira veseli spoznaja da je na testiranjima u Sepangu bio samo desetinku sporiji od Marqueza. Doduše, to znači da je bio i skoro sekundu sporiji od tamo najbržeg Marinija na prošlogodišnjem Ducatiju.