Pretplata i stari brojevi

Potpuno nove boje Repsol Honde označavaju novi početak. S Marcom Marquezom su otišli i neki sponzori, ali financije bi svejedno mogle biti u plusu

Nakon godina muke, Honda je za 2024. pripremila potpuno novi MotoGP motocikl, ali i potpuno nove boje. S bitno više plave i crvene, ali i bitno manje „Repsol“ narančaste, novi RC213V predstavlja dramatičan odmak od onog što smo navikli gledati. Za usporedbu, pogledajte donju fotografiju na kojoj su Mir i Marquez u prošlogodišnjoj kombinaciji boja.

A sve je započelo odlaskom Marc Marqueza na Gresini Ducati. S njim je, ali ne i za njim, otišao i Red Bull koji je pojačao svoj angažman u momčadi GasGas za koju vozi Pedro Acosta, poznat i kao „novi Marc Marquez“. Na to upražnjeno mjesto Red Bulla spušten je natpis Repsol, dok se na sredini bočnih oplata, gdje se dosad isticao Repsol, sad nalazi veliki natpis Honda.

Odlaskom Marca Marqueza je španjolska naftna kompanija smanjila količinu sponzorskog novca, ali to, kao ni odlazak Red Bulla, vjerojatno neće ostaviti rupu u financijama Honde. Naime, većinu tog sponzorskog novca, ako ne i sve, trošili su na godišnju plaću Marca Marqueza, koja je iznosila možda i kakvih 20 milijuna eura, ako ne i 25. Umjesto njega, u momčad je došao Rossijev polubrat Luca Marini, koji ih vjerojatno košta samo desetinu tog iznosa, ako i toliko.

Stavka u kojoj bi Honda ipak mogla probiti proračun odnosi se na troškove razvoja potpuno novog motocikla, koji praktično nema dodirne točke sa svojim prethodnicima i inspiriran je MotoGP strojevima europskih proizvođača, posebno Ducatija. Sve je novo, od agregata koji je snažniji, a manje agresivan, do aerodinamičkog paketa.

Vozači kažu da je problem samo u tome što kod dodavanja gasa proklizava stražnja guma, a taj problem je i utoliko značajniji problem jer im je baš to i dosad predstavljalo najveći problem. Shvatili ste, nisu riješili glavni problem. Svejedno, Luca Marini i Joan Mir su optimistični i tvrde da je novi motocikl bitno lakše voziti od dosadašnjeg.

Marc Marquez je ostao iznenađen koliko je, već na prvu, bio brz s Desmosedicijem. Juri li po titulu?

Tog utorka u Valenciji, samo dva dana nakon što je na istoj stazi odvozio svoju (zasad?) posljednju utrku s Hondom, Marc Marquez je bio četvrti najbrži na testiranjima. A bio mu je to tek prvi kontakt Desmosedicijem, pa nije želio forsirati. Uz to, odradio je i najmanje krugova (s izuzetkom ozlijeđenog Aleixa Espargaroa), možda i zbog problema s „arm-pumpom“ kojeg je dotad skrivao. To je samo dalo dodatnog momenta priči kako bi se Marc Marquez s godinu dana starim Ducatijem momčadi Gresini mogao boriti za naslov prvaka u 2024.

Kako ga je ugovor s Hondom vezao do kraja kalendarske godine, do isteka tog roka nije smio ni zucnuti o kvalitetama Ducatjevog MotoGP motocikla, ali nešto je ipak procurilo iz momčad Gresini. Da je zadovoljan vidjelo se po širokom osmjehu nakon skidanja kacige i tad je navodno izjavio kako je impresioniran količinom gripa straga, s time da mora nešto kasnije otvoriti gas jer inače ide preširoko na izlasku iz zavoja. Pretpostavljamo da je to posljedica toga što se zbog odličnog držanja stražnje gume osjetno rastereti prednja guma kod dodavanja gasa, koja onda gubi kontakt s asfaltom, što je problem kojeg s Desmosedicijem ima i sad već dvostruki prvak Bagnaia.

No ako zbog toga i treba malo nježnije otvoriti gas na početku izlaska iz zavoja, nakon toga je Marquez mogao žestoko okrenuti ručicu. To na Hondi u posljednje vrijeme nije bio slučaj, jer se stražnja guma vrtjela u prazno i kad je uspravio motocikl na ubrzanju. Navodno je Marquez izjavio i da s Desmosedicijem mora nešto mekše kočiti jer mu inače bježi stražnji kraj, ali je svejedno zaključio da se Ducati vozi bitno lakše od Honde.

Odmah poslije tih testiranja dao je izjavu za španjolsku televiziju DAZN, koja je s objavom čekala prvi dan 2024. U tom intervju nije želio uspoređivati Ducati i Hondu, ali je priznao da se na Desmosedici privikao i bolje i brže nego što je očekivao. Postigao je dobro vrijeme bez da se posebno trudio, a tvrdi da ima i još dosta prostora za napredak, ne toliko po pitanju brzine, koliko u području konstantnosti i samopouzdanja. Kako obje te stvari, manje-više, dođu same po sebi s pukim nizanjem krugova, konkurencija bi trebala biti nemalo zabrinuta. Dakle, sve upućuje na to da bi nova MotoGP sezona mogla biti itekako zanimljiva. Uostalom, s brojem 93 u prvom planu nikad nije bilo dosadno.

Slegli su se dojmovi, pa je vrijeme da proglasimo novitete koji bi se jednog dana mogli pamtiti kao prijelomni, ili tako nešto.

DUCATI HYPERMOTARD 698 MONO

U redu, teško da će jednocilindrični Hypermotard sa svojih 77,5 KS dramatično promijeniti svijet, ali učinit će ga zabavnijim mjestom. Uz to, ovaj supermoto mogao biti i simbolički itekako značajan za Ducati, jer je za očekivati da na istoj jednocilindričnoj osnovi nastane lagani i sposobni enduro model, a možda budućnost donese i kakav naked ili žuđeni sportski Supermono. U svakom slučaju, Ducati je s ovim novitetom bacio rukavicu u lice KTM-u, a usput je Hypermotard 698 Mono u RVE verziji odnio i titulu najljepšeg motocikla EICMA sajma.

HONDA CB 650 R & CBR 650 R E-CLUTCH

Jasno da se Hondine četverocilindrične 650-ice ne bi našle na ovom popisu samo na temelju toga što su lagano obnovljene i redizajnirane za 2024. Međutim, Hondini inženjeri očito imaju fetiš na mjenjače, pa su osmislili E-Clutch, odnosno elektronsku spojku, kao jednostavniju alternativu njihovom DCT mjenjaču s dvije spojke. S lijeve strane upravljača i dalje postoji klasična poluga spojke, koju možete koristiti, ali i ne morate, čak ni kod kretanja s mjesta, jer će elektronika obaviti posao umjesto vas. Sve što morate je klasičnom polugom mjenjača ubacivati u višu ili nižu, s time da tu možete birati između 3 stupnja tvrdoće. E-Clutch je dio asortimana dodatne opreme za ta dva modela i povećava težinu za 2 kg.

ITALJET DRAGSTER 559 TWIN

Možda se i ne bi trebali nadati previše, jer prije godinu dana su po istom principu predstavili Dragster 500 GP, koji očito neće u proizvodnju. Ali ništa zato, jer novi Dragster 559 Twin izgleda još strašnije. Dvocilindrični agregat od 550 ccm smješten je u rešetkastom okviru i uparen sa 6 brzinskim mjenjačem, završni lanac je riješen lancem, a naprijed su Brembo radijalna kliješta, upside-down vilica promjera 48 mm te aerodinamična krilca. I bilo bi to impresivno i za kakav motocikl, a ovo je (ipak) skuter, najekstremniji kojeg je svijet dosad vidio.

KAWASAKI Z7 HYBRID & NINJA 7 HYBRID

Može li Ninja 7 Hybrid s (ukupno) 69 KS krenuti s mjesta brže od Ninje ZX-10R s 203 KS? U Kawasakiju tvrde da može, ako ste u Sport-Hybrid i uključili ste tzv. e-boost, koji dođe kao svojevrsni električni turbo. Uzmite samo u obzir da e-boost možete koristiti samo u intervalima od 5 sekundi. No i inače elektromotor pomaže benzincu od 451 ccm, a to čini još i više u Eco Hybrid modu. A tu je još i EV mod, u kojem do određene brzine i na kraće udaljenosti ide samo na električni pogon, tako da punica ne čuje kad ste se vratili kući. Baterija od 1,3 kWh je ispod sjedala i ne može se puniti preko utičnice, ali ovo je svejedno prvi ozbiljan motocikl na hibridni pogon, koji bi u intervalima od 5 sekundi trebao juriti kao „desetka“, a ostatak vremena trošiti gorivo kao 250-ica.

YAMAHA XSR 900 GP

U redu, tehnika je poznata, jer aluminijski okvir i trocilindrični agregat sa 119 KS preuzima od nakeda MT-09. Ali baš to je odlično, jer je predstavlja garanciju za odlične vozne osobine. A sve je utoliko zanimljivije što XSR 900 GP nije samo retro verzija spomenutog nakeda, nego istovremeno dođe i kao njegova sportska varijanta. Upravljač je dovoljno nizak da su vam zbog toga opterećene ruke, ali zato nostalgični oklopi (donji dio se može doplatiti) sigurno pružaju zaštitu od vjetra. Uglavnom, nemamo ništa protiv scramblera i café racera, ali nadamo se da će se jednog dana XSR 900 GP pokazati prekretnicom, nakon koje su retro motocikli počeli odavati počast kultnim sportskim motociklima iz 80-ih godina prošlog stoljeća. Više o ovim novitetima (i još njih 70-ak drugih) predstavljenima na EICMA sajmu u Milanu, pročitajte u novom broju Moto Pulsa.

Atraktivni su, lagani, dvocilindrični i plešu na rubu zakonskog maksimuma od 48 KS. I svi su novi za 2024.

Kako i priliči A2 kategoriji, krećemo od slova A, a o svakom od ovih noviteta doznajte više u idućem izdanju Moto Pulsa, s izuzetkom Aprilije 457, koja je predstavljena već u aktualnom broju.

APRILIA RS 457 – 47,6 KS i 175 kg

Za ulazak u A2 kategoriju, Aprilia je pripremila vizualno upečatljiv RS 457, a za njega i dvocilindrični agregat s 47,6 KS, što je zakonski maksimum za A2 kategoriju. No zakonski maksimum kaže i to da omjer snage i težine ne smije biti veći od 0,272 KS po kilogramu, što znači da A2 motocikl s 47,6 KS smije imati najmanje 175 kg. I Aprilia je postigla upravo tu vrijednost, što znači da RS 457 najjači i najlakši što uopće smije biti.

BENELLI TORNADO 500 – 47,6 KS i 186 kg

Tornado 500 nije baš oluja iz vedra neba, jer je nastao na bazi prije godinu dana predstavljenog nakeda TNT, ali svakako iznenađuje žestinom, prije svega vizualnom, s istaknutim LED dnevnim svjetlima. A atraktivan dizajn je potkrijepljen i kvalitetnim talijanskim komponentama, odnosno Marzocchi upside-down vilicom i Brembo radijalnim kliještima. Bez obzira na to, očekuje se da će biti među povoljnijima u ovoj klasi.

BENELLI TORNADO 400 – 47,6 KS i 172 kg (suha)

Ne nije greška, Benelli doista ima dva noviteta u kategoriji A2 sportaša. Zapravo ima i tri, ako računamo da su istovremeno predstavili i Tornado 300, koji također ima 2 cilindra, ali mu je maksimum na 35 KS. Zato je Tornado 400 s 47,6 KS izjednačen i sa zakonskim maksimumom i s Benellijem 500, od kojeg odskače i jednorukom stražnjom vilicom. Ipak, amortizacija je nešto jednostavnija, a umjesto Brembo kliješta tu su ona marke Nissin.

HONDA CBR 500 R – 47,6 KS i 191 kg

CBR 500 R možda nije potpuno nov model, ali je bitno promijenjen za 2024. Uz nove i „dvoslojne“ oplate, tu su i bolja LED svjetla, Showa prednja i potpuna nova stražnja vilica, Nissin kliješta, lakši kotači… CBR 500 R je od 2024. bogatiji i za TFT instrumente povezive s mobitelom, te kontrolu proklizavanja.

KAWASAKI NINJA 500 – 45 KS i 171 kg

Novi Ninja 500 zapravo broji 451 cc, ali i to je za 52 ccm više od prethodnika s oznakom 400. Ipak, maksimum je ostao na 45 KS, navodno u želji da se dobije više okretnog momenta, s time da je Ninja 500 s deklariranih 171 kg najlakši motocikl u ovom društvu. Mehanički se oslanja na Ninju 400, ali je sve zapakirano u još atraktivniji dizajn, s novim LED svjetlima koja podsjećaju na ona s modela ZX-6R. Varijanta SE ima upečatljivije kombinacije boja, LED pokazivače smjera i beskontaktni ključ. Više o Ninji 500, te svim ovim i brojnim drugim novitetima za 2024. pročitajte u nadolazećem broju Moto Pulsa.

Osnovni Africa Twin model je samo dorađen, a Adventure Sports verzija je postala manje avanturistička, kako bi bila praktičnija.

Dvocilindrični agregat od 1.084 ccm je ostao na 102 KS, ali je, s promjenama u glavi, maksimalni okretni moment porastao za 7%, a uz to je i dostupan na nižim brojevima okretaja. Iako se većina vozača odlučuje za automatski DCT mjenjač, on i dalje spada u dodatnu opremu, te je za 2024. dodatno dorađen, kako bi ljepše radio kod prebacivanja iz prve u drugu te ranije ubacivao u nižu. Uz to, promijenjena je prednja kupola, s vizirom podesivim u 5 stupnjeva, kako bi zaštita od vjetra bila bolja, pa onda i duža putovanja postala udobnija.

Kad je osnovni CRF 1100L u pitanju, on je po novome dostupan i u verziji s elektronski podesivim ovjesom, a novost predstavljaju i „tubeless“ gume. Pritom ostaje u igri prednji naplatak od 21 cola, dok Adventure Sports verzija, koja je dosad bila ekstremnije koncipirana, za 2024. dobiva manji prednji naplatak, promjera 19 cola.

Kod verzije Adventure Sports elektronski podesivi ovjes sad dolazi u seriji, ali mu je i za 20 mm skraćen hod, dok je istovremeno sjedalo za 15 mm deblje. Sve to ukazuje kako je Adventure Sports odsad u većoj mjeri namijenjen onima koji veliku glavninu vremena provode na asfaltu i rijetko skreću s njega, a takvih je i među vozačima avanturističkih modela, nemojmo si lagati, ipak daleko najviše.

Lako Marquezu, on ide na brzi Gresini Ducati, ali teško Repsol Hondi, u potrazi za iole dostojnom zamjenom.

Ovo im je jedanaesta sezona zajedno. Iza njih je 6 titula svjetskog prvaka i 59 pobjeda. Ali zadnju titulu su osvojili 2019. godine, a posljednji put su pobijedili prije nešto više od dvije godine (ili ako baš hoćete: prije točno 710 dana) u Misanu. A malo je reći da je Marc Marquez bio nevjerojatno gladan pobjeda čak i onda kad ih je okusio i tucet godišnje.

Honda je vijest o raskidu suradnje s Marcom Marquezom, i to godinu dana prije isteka ugovora, servirala dosta hladno, uz birokratsku tvrdnju da je to bilo u najboljem interesu obje strane. U trenutku dok ovo pišemo, još nije i službeno objavljeno da Marc Marquez za 2024. seli k svom bratu Alexu u momčad Gresini, ali to je puka formalnost.

Šteta je samo što je već posljednjih mjesec dana, i to sa svakim danom sve više, bilo jasno da se stvari razvijaju baš u tom smjeru. Kakav bi to bio šok da je takva vijest pukla iz vedra neba? A i ovako je to u novijoj povijesti usporedivo samo s Rossijevim prelaskom iz Yamahe u Ducati. Ne sjećamo se da je i izbliza toliko odjeknuo prelazaka Jorgea Lorenza iz Monster Yamahe na Repsol Hondu, gdje se ovaj ionako opekao, i više nego Rossi na Ducatiju.

Pritom Marquez i u satelitskoj momčadi, s godinu dana starim Ducatijem, može strašno puno. Pitanje je što može Honda bez Marqueza? Ipak, nije baš sve sasvim crno. Za početak, uštedjet će 20 do 25 milijuna eura, koliko su trošili na njegovu godišnju plaću, koje mogu usmjeriti na razvoj motocikla. Uz to, Honda time kupuje vrijeme, koje im treba da ponovo razviju konkurentan motocikl. Jer jedno je ako si zadnji u konstruktorskom poretku s, recimo, Ikerom Lecuonom, bez zamjere, a nešto sasvim drugo ako si na dnu tablice s Marcom Marquezom, najboljim vozačem današnjice i jednim od samo nekoliko najvećih svih vremena.

S tim da ga Iker Lecuona vjerojatno neće doista zamijeniti, ni u prenesenom ni u doslovnom smislu. Naime, za pretpostaviti je da će Zarco, koji je za 2024. bezecirao mjesto na LCR Hondi, dobiti prekomandu u tvorničku momčad Repsol Honda. Jasno, ni Zarco ne može biti dostojna zamjena, konačno, Francuz nema još nijednu MotoGP pobjedu, ali jest brz i ima obilje iskustva s različitim motociklima, a najviše s Ducatijem. Na njegovo mjesto u LCR-u bi onda došao Iker Lecuona, koji trenutno brani boje Honde u Superbike prvenstvu.

Ali ima tu i pokoja sočnija mogućnost. Recimo, spominje se da je Honda kontaktirala i Vinalesa i Olivieru, iako obojica imaju važeće ugovore s Aprilijom. A ako je tako, onda su sigurno kontaktirali i još neke. Manje uzbudljiva varijanta je da u momčadi LCR završi Fabio Di Giannantonio, na čije mjesto u Gresini dolazi Marquez. Ali iza Talijana su dvije MotoGP sezone, a najbolji rezultati su mu osma mjesta. Podsjetimo, Enea Bastianini je u svojoj drugoj sezoni, za tu istu momčad Gresini Ducati, redovito pobjeđivao. Uh da, zamislite što bi onda s takvim motociklom, u toj momčadi, mogao učiniti jedan Marc Marquez.

Testiranja dan nakon utrke u Misanu bila su prijelomna za Hondu i Marqueza, Yamahu i Quartararoa. Nije došlo do preokreta i čini se da je Marquez još jedan korak bliže odlasku.

Marc Marquez i Joan Mir imali su priliku isprobati rani Hondin prototip za 2024., odnosno dva motocikla koje je testni vozač i „wildcard“ Stefan Bradl koristio za vrijeme natjecateljskog vikenda u Misanu. Nakon testiranja, Marquez je izjavio da su i položaj vozača i osjećaj dosta drugačiji, ali da su problemi isti kao i na aktualnom Hondinom motociklu. Mir je bio tek nešto optimističniji, izjavivši da se osjeti napredak u nekim područjima u kojima se muče, ali da se još puno mora raditi.

No, vratimo se Marquezu koji je zaključio da ne vidi napredak na motociklu, a drago mu je samo to što vidi neka nova lica. Tu je mislio na novog inženjera, za kojeg pretpostavlja da je došao iz Formule 1, da je stručnjak za aerodinamiku, te mu se čak čini kako je riječ o novom vođi cijelog MotoGP projekta, ali da ga još nitko nije upoznao s njim. Iz toga je očito da u MotoGP pogonu Honde i dalje vlada iznimno čudna atmosfera, pa utoliko manje treba čuditi što je nakon tih testiranja Marc Marquez, koji ima važeći ugovor do kraja iduće sezone, jasno rekao da za iduću godinu ima vrlo jasne planove A, B i C. Obećao je i konačnu odluku objaviti oko utrke u Indiji ili Japanu, čime si je kupio još dva ili tri tjedna vremena.

Jedna od opcija je sigurno ona da ipak ostane u Hondi i odradi ugovor do kraja. Druga opcija je da plati penale od 5 milijuna eura, odrekne se godišnje plaće od 25 milijuna eura i pridruži se svom bratu Alexu u momčadi Gresini, na godinu dana starom Ducatiju, o čemu se puno pričalo prošlog vikenda. Treća opcija bi mogla biti pauziranje ili čak umirovljenje, ali možda i dolazak u momčad Pramac Ducati. U prilog tome ide i to što u Pramacu još uvijek nisu potvrdili da u njihove redove dolazi Franco Morbidelli, iako je utrka u Misanu predstavljala savršenu priliku baš za to.

Fabio Quartararo će sigurno ostati i iduće sezone u Yamahi, ali veliko je pitanje što će biti poslije. Nakon testiranja u Misanu nije skrivao razočarenje, posebno ranom verzijom pogonskog agregata za 2024. Nije ga impresionirala ni nova aerodinamika, a pozitivno se izrazio samo o „žlici“ na stražnjoj vilici, koju će možda početi koristiti već od iduće utrke. Zanimljivo je da novi okvir nije uspio isprobati, a još je zanimljivije da su ga dali na probu Morbidelliju, koji na kraju ove sezone odlazi iz Yamahe. Talijan nije bio impresioniran ni okvirom, ni drugim stvarima koje je isprobao, ali on je već ionako u mislima na Ducatiju. S time da o vjerojatno baš o Marquezu ovisi hoće li Morbidelli biti u bojama Pramaca ili Gresinija.

Navodno je Rea skupo platio razvod s Kawasakijem, a Marqueza bi eventualni raskid s Hondom koštao i skoro 40 puta više.

(Ažurirano: u međuvremenu smo doznali da je u Marquezov potencijalni minus od 30 milijuna eura zapravo uračunata odšteta od kakvih 5 milijuna eura i gubitak prihoda od nekih 20 do 25 milijuna eura, koliko mu otprilike plača Honda za svaku sezonu. Dakle, u minusu bi bio kakvih 30, a ne ukupno 50 milijuna eura, kao što spominjemo u tekstu. Isto tako, za pretpostaviti je da bi i odšteta Mira mogla biti tih istih 5 milijuna eura, a kako je moguće da u Hondi godišnje zarađuje 3 milijuna eura, onda dođemo do tog minusa od 8 milijuna eura koji se spominje u tekstu)

Prvo činjenice. Rea je imao ugovor s Kawasakijem do kraja iduće godine, no odlučio ga je raskinuti, kako bi 2024. mogao voziti Yamahu R1. Sad nagađanja. Navodno će za taj prijevremeni raskid ugovora morati Kawasakiju platiti penale od čak 800.000 eura. Ako je doista tako, to onda samo pokazuje koliko je silovito Rea želio prijeći u redove Yamahe, bez obzira na to što trenutno ne može znati može li se s natjecateljskom R1 vratiti na pobjedničke staze. Pritom ne znamo koliko će mu Yamaha platiti za iduću sezonu, ali moguće je da će na kraju i s tih 800.000 eura minusa godinu ipak završiti u plusu, iako nevelikom.

I u MotoGP-u je Yamaha uzrokovala sličan razvod. Alex Rins je imao dvogodišnji ugovor sa satelitskom momčadi LCR Honde, ali ga je raskinuo kako bi iduće godine mogao prijeći u tvorničku momčad Yamahe. Njega taj raskid vjerojatno nije puno koštao, ako uopće, jer vozači satelitskih momčadi obično imaju stavku u ugovoru koja im omogućuje relativno lako razvrgavanje suradnje dobiju li ponudu od neke tvorničke momčadi.

Takvu izlaznu stavku u svom ugovoru nemaju vozači tvorničke momčadi Repsol Honda. Tako će i Marc Marquez i Joan Mir vjerojatno i iduće godine voziti u istim bojama, iako je jasno da su obojica itekako tražili alternativne pravce za nastavak svoje karijere, te ih se povezivalo s prelaskom na satelitski Ducati, a Marqueza i s KTM-om. Razlog za ostanak pronalaze u tome što bi za prekid ugovora, baš kao i Rea, trebali platiti penale. I to kakve! Tijekom MotoGP vikenda u Barceloni šaputalo se da bi Mir trebao platiti Hondi 8 milijuna eura, a Marquez čak 30 milijuna eura. Iz te perspektive Marquez ima 50 milijuna razloga da ostane na Hondi, i onda ne forsira kako bi očuvao svoje zdravlje. Dakle, umjesto da im plati 30 milijuna, pokupit će od Honde kakvih 20 milijuna eura, koliko mu, navodno, plaćaju po sezoni. Kako ćemo znati jesu li te brojke višestruko pretjerane? Ako, recimo, Mir ipak završi na Pramac Ducatiju. Na toj poziciji ne bi mogao zaraditi ni dvadesetinu od tih 8 milijuna koliko bi, navodno, trebao platiti Hondi.