U petom i posljednjem blogu, Maverick Vinales govori o slavi, navijačima i medijima, te kako se s njima nosi.

Bio sam prilično poznat kao dijete u svom rodnom gradu Roses, jer sam uvijek bio na otvorenom i jurio s biciklima, a s prijateljima sam radio lude stvari koje su se poslije prepričavale. Bio sam prilično vješt! Čak sam se dobro i snašao u nogometu i drugim sportovima.

Počeo sam osjećati da sam dio nečeg 'velikog' u prvoj godini klase 125 - sada je to Moto3 - jer sam imao veliki klub navijača koji su dolazili na gotovo svaku utrku, i nisam mogao vjerovati da me ti ljudi prate do Malezije i Australije. Bilo je zabavno biti dio toga. Lijepo je što ljudi prepoznaju što radiš. Na ulici su me tražili za fotografije i autograme. Bilo je čudno. Ljudi bi vikali i na početku se nisam okretao jer nisam mislio da se meni obraćaju! Uvijek sam se radovao upoznavanju ljudi. Ne bih bježao od toga.

Odlazimo i na neke vrlo velike i živahne promotivne događaje širom svijeta i naučio sam se prebaciti u režim u kojemu si ponavljam „samo uživaj koliko god možeš“. Sigurno je da su putovanja i svi ti letovi zaista teški, i ne sviđaju mi se: prvo vožnja autom od tri sata, pa čekanje dva sata, i onda avion. Jednom kada uđem u avion, pomislim: "U redu, ovo moraš raditi..." Možeš to prihvatiti na način na koji misliš da će biti teško, ili možeš pokušati uživati u onome što jesi, a ja biram drugu opciju. Uživam u vremenu koje provodim s navijačima, fotkam se s njima, dijelim autograme i radim stvari poput ludih video poruka na kojima pričam na raznim stranim jezicima poput japanskog.

Napravim plan prije svakog javnog govora, kako bih mogao kontrolirati svoj pristup ljudima. Znam da su prve riječi koje izgovorite na nekom događaju, posebno na onima na kojima predstavljate momčad, vrlo važne. Tako da pažljivo gledam plan i vježbam ono što ću reći. Učim iz godine u godinu i rekao bih da sam u 2019. godini bio bolji nego 2018. Lijepo je vidjeti da i samo riječima možete puno toga promijeniti.

Bio sam jako nervozan kad sam bio mlađi. Sa šesnaest, sedamnaest, osamnaest godina nisam uopće pričao engleski! Zbog toga su takva javna događanja bila zaista teška. Morao sam zapamtiti svaku riječ i rečenicu! Čak i ako je pitanje bilo malo drugačije od scenarija, samo sam izgovarao rečenice koje sam zapamtio!

Svaka zemlja drugačije reagira na nas i na MotoGP. Navijači su možda i najluđi u Aziji. Vole vozače i ljude u momčadi; svakoga tko je povezan sa sportom. Također je jako lijepo kod kuće u Španjolskoj. Pažnja i način na koji ona dolazi su jako različiti u svijetu. Na primjer, Japanci vole davati puno poklona! To je prilično smiješno. Nevjerojatan je broj njihovih izreka, i sve je puno igračaka! Volim Japan - i zemlja i narod su tako misteriozni.

Kad stvari ne idu dobro, tada je sve teže biti pod okom javnosti. Tada znaš da ne radiš dobar posao zbog 'A, B ili C', a ljudi vjerojatno to ne znaju i sigurno to nije njihova greška, pa kada vam se obrate s velikim osmijehom nije fer prenositi im svoje loše osjećaje. Jednostavno, ljudi se žele fotkati, pozdraviti i to je to. Kad stavim kacigu, zaboravljam sve. Ne znam zašto, ali imam tu mogućnost da mogu blokirati sve ostalo i potpuno se fokusirati na vožnju.

Odradio sam hrpu intervjua otkad sam ušao u svjetsko prvenstvo, ali ne sjećam se da sam ikad poslije intervjua zabrinuto razmišljao 'što sam rekao?!'. Obično, ako dođem do točke u kojoj sam zbunjen oko onoga što želim reći, stanem na trenutak. No, sigurno je bilo trenutaka kada sam javno govorio, a bio sam veoma ljut, i znam da nisam koristio prave riječi na pravi način.

Generalno, novinari u MotoGP-u su vrlo pristojni i iskreni, i to je nešto što volimo u paddocku. Iskreno, svaki vozač pokušava poslati poruku, a vi morate pročitati tu poruku između redova da biste znali što ona zaista znači. Morate pokušati i razumjeti svoje protivnike i važno je znati kako se oni osjećaju. Mislim da je dobro da to bude prirodno. Ako u izjavama medijima nemate što reći, onda se samo držite svog generalnog plana.

Sve što kažem je ono što osjećam. Ponekad sam na udaru kritika zbog toga. Ali ljudi koji me vole tada, vole me zbog onoga što jesam. Siguran sam da će postojati dio moje karijere u kojemu ću morati biti glumac.

Trenutno u MotoGP-u imamo četiri španjolske GP utrke - Jerez, Barcelona, Aragon i Valencija - a na njima je puno navijača na stazi i u paddocku. Uvijek je lijepo vidjeti ljude koji vas prate i strastveni su oko onoga što radite. U četiri dana vikenda prođem kroz različita stanja - ponekad sam otvoreniji pa zastanem i slikam se s ljudima, ali postoje i drugi slučajevi kada sam zatvoreniji i fokusiran na posao. Obično se potrudim da se zaustavim, pogotovo kada navijači drže zastave s mojim brojem ili nose majice. To je ustvari malo pravilo. Uvijek ću se zaustaviti fanovima s majicom ili djetetom koje želi fotografiju ili autogram. Znam da ti ljudi cijene te trenutke. Djeca vas cijelo vrijeme gledaju na televiziji i njima je to malo drugačije nego odraslim osobama koje znaju da ne možete biti s njima čitav dan i da morate razmišljati o utrci.

Van MotoGP-a, kod kuće u Andori, prilično je tiho. Tamo ima dosta Španjolaca, pa me svi prepoznaju, ali život je opušten. To je miran "bijeg". Ni u mom rodnom gradu to nije problem. Mogu sjesti na najbližu terasu i nikoga zaista nije briga. Ja sam samo još jedan dečko iz grada. Oduvijek sam bio klinac koji se vozio na zadnjem kotaču po ulici na biciklu... I nisam se puno promijenio.

Motorcycle rental:
rentamotorcycle.motopuls.com