Novosti

14 sezona, 100 pobjeda (zapravo, već sad i više od 100), 6 uzastopnih naslova i vjerojatno jedan od najvećih ikad? Vrlo vjerojatno... U čemu je tajno, pitamo Jonathana Reu.

Nakon što je Jonathan Rea u Aragonu došao do 100. pobjede, ljudi iz Monster Energyja su porazgavarali s njime. U nastavku vam prenostimo dobar dio tog razgovora.

Na nedavnom otvaranju nove Superbike sezone, Rea je ponovno pomaknuo granice osvojivši 100. pobjedu u karijeri, slaveći u prvoj utrci na Motorland Aragonu, s gotovo 4 sekunde prednosti. Tako je Rea postao prvi vozač u povijesti svjetskog Superbike prvenstva koji je nanizao „stoljeće“ pobjeda u utrkama, te se pridružuje elitnoj skupini vozača koji su pobijedili na više od 100 utrka na svjetskoj razini, uključujući tu Giacoma Agostinija i Valentina Rossija.

Nakon te utrke, Rea je izjavio: “Dostigli smo 100 pobjeda i sve je to ostvareno uz puno muke i rada. Tijekom pauze između dvije sezone, Kawasaki se stvarno potrudio oko novog motocikla i tako smo mogli ostvariti taj korak. U to vrijeme sam zaista puno radio i na sebi i svjestan sam da sam napre-dovao u svim aspektima. Rođen sam sa željom da se utrkujem na motociklima i krenuo sam trenirati na motocross stazama sa svojim roditeljima još 1993. Dobio sam priliku za ulazak u svjetsko Su-persport prvenstvo 2008, a odmah nakon te svoje početničke sezone i u Superbikeu. Svoju prvu pobjedu sam ostavirio u Misano 2009, kao „rookie“, a sad već imam 100 pobjeda… To je stvarno ludo!”

Svejedno, Rea radije govori o kući, obitelji, motocrossu ili čak biciklizmu, nego o svojim podvizima na stazi s tvorničkim Kawasaki timom. Dok neki vozači stalno zvone na sva zvona čak i na najmanji tračak uspjeha, Rea to ne čini, što je osvježavajuće. Tek kad spusti vizir, Rea oslobađa svoj izvanzemaljski talent i brutalan fokus na konkurenciju. Čim siđe s motora, opet je to ležeran JR. To je nevjerojatno s obzirom na očekivanja i pritisak.

“Mislim da to ima veze s odrastanjem u Sjevernoj Irskoj i gledanjem mog oca kako se utrkuje. Ni-kada nismo bili u okruženju u kojem ste, kada ste bili dobri, dobili tapšanje po ramenu i završili s glavom u oblacima", objašnjava Rea.

“Uvijek su te učili da budeš ponizan. Čak su i uzori, poput Joeyja Dunlopa, bili narodni prvaci jer su bili samo normalni momci. Kad sam bio mlađi i pobjeđivao u utrkama u motocrossu i napravio veliki „whip“ ili „one hander“ pozdravljajući publiku pri prolasku kroz cilj, tata bi me opomenuo! Siguran sam da je taj stav da ostaneš skroman čak i ako pobjeđuješ, i onda se prebaciš na sljedeću utrku, utjecao na to što sad mogu ostati tako fokusiran. Što ste stariji, više shvaćate koliko truda ide u ostvarivanje rezultata, tako da se definitivno povećava i nastojanje da nastavite ulagati u sebe i radite više i više."

"Bilo je puno buke kada sam prestigao Carla Fogartyja na popisu vozača s najviše pobjeda svih vremena", nastavlja Rea. "Mislim da je tada imao 59 pobjeda i prestigao sam ga u Brnu 2018. To je bila velika stvar, 60 pobjeda. Dakle, sada samo nekoliko sezona kasnije, pričamo o 100 pobjeda i to je nevjerojatno."

Koja je njegova tajna?

"Definitivno postoji priručnik s uputama za spajanje savršenog kruga", kaže Rea sa smiješkom. "Za mene je to doslovno A-B-C procedura. Znaš stazu, znaš motor i znaš da trebaš slijediti zadanu ruti-nu da bi bio brz. Općenito, iz godine u godinu se stvari ne mijenjaju previše. To nije kao motocross na kojem sam odrastao, gdje bi se uvjeti mijenjali iz kruga u kruga. Mogu otići na zimska testiranja, na primjer, nakon što sam nekoliko mjeseci bio bez motora i odmah sam prilično blizu rekorda kruga, jer je imam to naučeno iskustvo.“

"Podsvjesno znaš kako se to radi. Nikada nisam radio bilješke, ali znam da svaka staza ima definiti-van proces korak po korak o tome kako napraviti brzi krug. Često se šalim sa svojim prijateljima da ih mogu raditi točno moje vrijeme kruga, ako samo slijede točno ono što kažem."

Od svoje 101 pobjede, 86 ih je dohvatio za upravljačem Kawasakija.

“Kada sam se pridružio momčadi Kawasaki, već sam imao iskustvo s jednim drugim odličnim tea-mom; Ten Kate Honda. I imao sam odlične odnose s tim dečkima, ali kada sam se pridružio Kawasakijevoj momčadi, koja je smještena u Barceloni, taj južnoeuropski način života me je preba-cio u brzinu koja mi je definitivno odgovarala,” nastavlja Rea. “Vlasnik tima ima, kako bih to rekao, vrlo zdravu opsesiju da bude najbolji što može biti.“

Dakle, sada, sa 100 pobjeda u torbi, kuda dalje? Da li Rea uopće prati statistiku i daje joj na važnosti?

"Svaka pobjeda u utrci je posebna, a ja nikada nisam bio tip za statistiku. Ali kad sam se približio stotoj pobjedi, to je postao veliki cilj. To je tako „cool“ broj i biljeg u karijeri. Jako sam ponosan na to. Imali smo malo peha u zimskim testiranjima s lošim vremenom, ali moj tim nije ništa prepustio slučaju i bili smo na svakom testu na kojem smo mogli. Reorganizirali su i odgodili stvari, jako sam zahvalan svima. Ne samo vodstvu, već i svim mehaničarima i njihovim obiteljima, koji se žrtvuju za ovo. Uvijek će se naći netko iz iduće generacije i otići jedan korak dalje. Samo pokušavam biti što brži i uživati u tome. To je dovoljno – i znači više od statistike."

Credits:

Photography: Kawasaki Racing Team
Editorial: Monster Energy / John Close

Motorcycle rental:

rentamotorcycle.motopuls.com

Još jednom pobjedom u Assenu, Rea je dostigao i još jedan Fogartyjev rekord. Želi ga stići i po broju titula.

Iako mu je timski „kolega“ Sykes u nedjelju prekinuo niz od osam uzastopnih pobjeda na stazi Assen, već je pobjedom u subotu sustigao rekord Carla Fogartyja od 12 pobjeda na jednoj stazi. Rea je već postao prvi Superbike vozač koji je osvojio tri prvenstva u nizu, a potrebna mu je još jedna titula da se i po ukupnom broju pobjeda izjednači s Fogartyjem. A samo ga još 2 pobjede dijele do Foggyjevih rekordnih 59 pobjeda.

Ljubaznošću Monster Energyja prenosimo vam kratak intervju s Reom, u kojem objašnjava zašto je tako dobar u Assenu, a za početak, i da mu godi obaranje Fogartyjevih rekorda i uspoređivanje s njim.

„Prilično kul. Sama usporedba s njim [Fogartyjem] je već sama po sebi sjajna. (...) Nadam se da ljudi mogu pogledati unazad nekoliko godina i smatrati me jednim od velikih Superbike imena. Možda trenutno prolazimo kroz "moju eru" kao što su Foggy i Bayliss imali svoje. Statistike su statistike, i uvijek će postojati netko tko će željeti to nadmašiti. Foggy je za mene bio legenda jer je bio iz Velike Britanije, ali to je bilo malo prije nego što je moje vrijeme došlo i prije nego što sam shvatio o čemu se tu zapravo radi. Gledao sam Baylissa dosta često i shvaćao sam njegovu auru i da je puno toga donio u Superbike. Teško je bilo dosegnuti ono što je on uspio, a dosegnuti Foggyjev rekord... To bi bilo nevjerojatno.”

A evo što je rekao o svojoj dominaciju u Assenu:

„Ovdje sam puno testirao jer je moj prethodni tim (Ten Kate Honda, op. prev.) bio stacioniran četrdeset minuta odavde i ovo mjesto smo koristili kao test stazu, tako da smo s prigušenim auspusima mogli doći kada god smo htjeli i raditi bezbroj krugova. To je prava staza za trkače, ovdje mogu dobro proći i oni vozači čiji motocikl ne radi savršeno. Šteta što nisam bio tu kada je bila još stara staza, jer je bila puno brža i trebao ti je 'par velikih jaja'“.

Donosimo vam intervju s vozačem Yamahe koji nakon 5. etapa drži prvo mjesto u poretku relija Dakar.

Prošle godine ga je samo 48 sekundi dijelilo od toga da Yamahu dovede na najnižu stepenicu podija. Da na pretposljednjoj etapi nije zaradio minutu kazne... Nema veze, ove godine je krenuo odlučno od samog početka. Na prve dvije etape je bio drugi najbrži, na četvrtoj je briljirao i preuzeo vodstvo koje je zadržao i u trenutku dok ovo pišemo, odnosno nakon pete etape. Ljubaznošću Monstera, prenosimo vam intervju s novom zvijezdom najteže moto utrke na svijetu.

Adrien Van Beveren je jedan od onih iz “nove sorte” na reliju Dakar: svjetski najprestižnijoj, najizazovnijoj i najopasnijoj off-road utrci. 27-godišnji Francuz trenutno vozi tvorničku Yamahu WR450F na planiranih četrnaest etapa i 9.000 kilometara ovogodišnje utrke – ujedno i 40. po redu. Za njega je to treći pokušaj u brutalnoj potjeri za postoljem koja je prožeta dugim danima na sjedalu, najtežim zadacima za mašineriju, duh, hrabrost i izdržljivost. “Kada završiš Dakar, potpuno si uništen,”, priznaje: “2017. sam samo htio završiti utrku...ali pred kraj sam gledao i na rezultat jer sam vidio da sam nadomak podija.”

Talentirani vozač se brzo postavio na mjesto Yamahine najbolje rally nade i kao jedan od rijetkih koji može stati na kraj hegemoniji KTM-a, koji gospodari tom disciplinom 16 uzastopnih godina. “Ljudi i kompanije mi vjeruju što se tiče Dakra, i to na mene stvara pozitivan pritisak.“

Umjetnost je voziti motocikl punim gasom kroz tri države i različite topografije, preko pustinjskih dina, kamenih uspona i inspirirajućih vrhova planina na gotovo 5.000m nadmorske visine.

“Teško je ne početi paničariti kada si sam usred pustinje...” kaže AVB. “Pomisliš da si na Dakru...ali ustvari ne znaš gdje si. Nekako uspiješ pronaći put. Mislim da je teško pobijediti na Dakru ako si prelud. Možda čak i uspiješ pobijediti jednom, ali istina je da kada voziš rally motor osjećaš kako držiš svoj život u svojim rukama. Idemo stvarno brzo na stvarno opasnim mjestima...ali pokušavam si olakšati to, da bude što prirodnije, automatiziranije i vjerujem da je to tajna.”, otkriva. “Moraš biti fokusiran na road book. Moraš biti dovoljno jak da voziš brzo bez da razmišljaš o vožnji. Na Dakru se mijenjaju rute upravo zato da se otežaju ispiti i da pobijediš moraš bit stvarno dobar u navigaciji.”

Dakar je fizički i psihički iscrpljujući visokobrzinski ispit za kojeg proizvođači stalno testiraju i poboljšavaju opremu kako bi trajala i došla do ciljne linije u argentinskoj Cordobi. Adrien računa na kompletan tim koji stoji iza njega. Ekipa je također u pogonu, i tvore potporanj svake večeri u “Bivouacu” održavajući i motor i olakšavajući vozaču da se opusti. Naravno, potrebno je mnogo znanja, jer jedan krivi smjer, jedna kriva odluka, odlomljeni kamen ili krivo procijenjena rupa mogu dovesti do toga da propadne gotovo godinu dana pripreme. “To je veliki događaj, cijele godine ti se vrti po glavi i znaš da imaš samo jednu priliku.”, priznaje Van Beveren. “Misliš o Dakru i kada si na Le Touquet Beach utrci ili na nekoj drugoj. Znaš da moraš biti jak koliko god možeš za ta dva tjedna u siječnju.”

Rally Dakar u svoj svojoj ljepoti i težini donosi i neke jedinstvene trenutke.

“Na jednome mjestu bili smo stvarno visoko – mislim na više od 400m – i bio sam koncentriran na stazu...ali pogledao sam ulijevo u jednome trenutku i odmah pomislio na reklamu za mineralnu vodu: svuda su bile potpuno zelene planine i izgledalo je savršeno.”

“A tu je i sama vožnja,” nastavlja Adrien. “Ponekad si na stvarno usr***m stazama i teško je uživati...ali kada si na dobrome putu sa puno gripa stvarno možeš uživati.”

Ducati je za 2018. redizajnirao i modernizirao Monster 821 kako bi više podsjećao na modele 1200.

Kad je mehanika u pitanju, Monster 821 se od dosadašnjeg modela razlikuje tek po tome što zadovoljava EuroIV norme. Pritom tekućinom hlađen V2 agregat (Testastretta 11°) od 821 ccm broji 109 KS pri 9.250 o/min, što je za 3 KS manje nego dosad, no tu je vjerojatno stvar u tome što je Ducati u međuvremenu prešao na novu metodu mjerenja snage. Isto tako, umjesto 89,4 Nm deklarira se 86 Nm pri istih 7.750 o/min. Težina je neznatno porasla s 205,5 na 206 kg (s tekućinama) dok osovinski razmak ostaje na za tu klasu dugačkih 1.480 mm.

Najviše je promijenjen dizajn, što u slučaju minimalističkog Monstera znači da se ugrađuje drugačiji spremnik goriva i stražnji kraj, kao i novo prednje svjetlo s LED potkovom, dok dvostruki završeci ispušnog sustava više nisu okrugli, nego oštrijih linija. Sve to kako bi Monster 821 bio preslika još uvijek svježeg Monstera 1200. Po uzoru na snažnije modele ugrađena je i nova ploča s instrumentima i to ne bilo kakva nego ona s TFT ekranom u boji.

Serijska oprema uključuje Brembo kočnice i Bosch ABS, kontrolu proklizavanja, mape razvijanja snage i kliznu spojku, a osim što dolazi u tradicionalnom crvenom i crnom koloritu, novi 821 na scenu vraća i žutu boju koja je također obilježila dio povijesti Monstera. Više fotografija pogledajte u donjoj galeriji, a test ovog netom predstavljenog noviteta ćete moći pročitati već u idućem broju Moto Pulsa.

Monster 1200 S nije samo novi u 80% svojih dijelova. On je i barem 10% bolji od prethodnika. Uvjerili smo se u to u okolici Monte Carla, gdje je Ducati organizirao test za novinare iz svih krajeva svijeta.

I dosad je Monster 1200 S bio vrlo dobar sportski naked. No, novi model za 2017. je u skoro svakom pogledu još malo bolji, a istovremeno i ljepši. Mislimo tu prvenstveno na izvedbu stražnjeg kraja, koja ponovo više podsjeća na Monstera nego na Diavela, ali i na neke sitne detalje koji čine razliku. Zapravo, kad zbrojimo sve te sitne detalje, oni ne samo da čine razliku, nego i otprilike 80% promijenjenih dijelova u odnosu na prethodnika.

Pametni ABS, kontrola proklizavanja i podizanja na stražnji kotač dolaze u seriji, a njihov stupanj uključenosti možete mijenjati pojedinačno, ali i jednostavnim prebacivanjem između tri načina rada cjelokupne elektronike. Sve to ima već i osnovni Monster 1200, koji je također nov za 2017, dok se testirana verzija S može pohvaliti i quickshifterom, trokrakim naplatcima, karbonskim blatobranom, još snažnijim kočnicama... No, ako tražite samo jedan razlog da odaberete skuplju i opremljeniju verziju S, onda je to doista vrhunski Öhlins ovjes, koji se odlično nosio s grbavim cesticama na kojima se vozi rally Monte Carlo.

Taj i takav ovjes predstavlja primjetnu razliku i u odnosu na dosadašnji Monster 1200 S, s time da se novi model može pohvaliti i uglađenijim V2 agregatom, posebno na niskim režimima vrtnje, kao i preciznijim mjenjačem. Tu je i iznenađujuće udobno sjedalo, koje je i nešto više postavljeno, zbog čega je vozač još malo više nagnut prema naprijed, što ima neke svoje prednosti, ali i mane.

U svakom slučaju, novi Monster 1200 S nije samo 80% novi, on je i u 80% elemenata koji čine užitak u vožnji barem 10% bolji od prethodnika. Konačno, ima i 5 KS više, no to i nije toliko bitno. S raspoloživih 150 KS ionako uvijek imate i osjetno više nego što vam treba na jednom nakedu, pa bio on i ovako monstruozan.

U donjoj galeriji pogledajte dodatne fotografije, a test ovog okretnog motocikla pročitajte u idućem broju Moto Pulsa, odnosno u prvom izdanju u 2017. godini.