Novosti

Na vrhu popisa su dva rookie vozača, no zapravo je Marc Marquez u prosjeku padao najčešće i najbrutalnije.

Nimalo iznenađujuće s obzirom da je kao dotad tek osrednji Moto3 vozač bačen izravno u MotoGP žrvanj, rookie Darryn Binder je tijekom cijele sezone s RNF Yamahom skupio samo 12 bodova, ali i čak 27 padova, daleko najviše od svih. Napadao se i Marco Bezzecchi, koji je 23 puta „krstio“ Ducati momčadi VR46, ali on je ujedno bio i uvjerljivo najbolji rookie, skupivši 111 bodova.

No čini se da je najteže bilo vozačima Honde RC 213V, koja je ove sezone važila za neuokrotivi motocikl. Pol Espargaro i Alex Marquez su jedva dočekali kraj sezone i kraj angažmana s Hondom, nakon što su obojica pala 21 put, u prosjeku barem jednom po vikendu. A iako Marc Marquez sa zabilježenih 18 padova dijeli peto mjesto s Bastianinijem i Zarcoom, vozačima Ducatija, činjenica je da je on, zbog ozljeda i oporavka od operacije, propustio 7 natjecateljskih vikenda, odnosno više od trećine sezone. Kad to uzmemo u obzir, ispada da je u prosjeku padao 1,38 puta po vikendu, što je, zapravo, gori rezultat i od Darryna Bindera, s prosjekom od 1,35 padova po odrađenom natjecateljskom vikendu.

Novi svjetski prvak Pecco Bagnaia pao je 14 puta, što je točno dvostruko više od broja padova viceprvaka Fabia Quartararoa. I Alex Rins je pao samo 7 puta, ali je svejedno sredinom sezone tri utrke zaredom završio padom. Među stalnim MotoGP vozačima, od Quartararao i Rinsa je manje padao samo Maverick Vinales, koji je tek 2 puta u dvadeset natjecateljskih vikenda „krovirao“ svoju Apriliju, što bi neke moglo dovesti do zaključka da se možda premalo trudio.

Obično se najviše padova skupi u La Mansu, ali ta staza je ove godine na drugom mjestu s ukupno 87 posrtanja, dok se u Portimau tijekom vikenda skupilo njih čak 105. Isto tako, obično je zavoj broj 3 iz Le Mansa (ulazak u šikanu) najkritičniji, ali ne i ove godine, jer je zabilježen 21 pad u prvom zavoju u Sachsenringu. Le Mans je na tom popisu na drugom mjestu ,ali ovaj put sa zavojem broj 7 gdje se izgubila ravnoteža 20 puta, dok je u zavoju broj 4 u Misanu bilo 17 padova.

Ukupno su vozači iz sve tri klase pali 1.106 puta, što znači da je u posljednjih 12 godina ovo bila druga najgora sezona. Međutim, treba uzeti u obzir da se 2022. vozilo rekordnih 20 utrka, dok se, primjerice, 2017. vozilo 18 utrka, pa se svejedno padalo još i više, odnosno 1.126 puta. Najvažnije od svega je da u tih više od tisuću padova ove sezone nisu zabilježene neke neuobičajeno teške ozljede, što pokazuje da je sigurnost vozača na visokoj razini, a strijepi se samo od onih situacija u kojima bi netko mogao biti pregažen. Baš to je u posljednje vrijeme postao veliki problem, uvjetovan i time što zbog izjednačenosti ljudstva i opreme vozači pušu jedan drugom za vrat.

Neki od ovih padova su najbrutalniji, neki najznačajniji, a većina ih je i jedno i drugo. Poredali smo ih kronološki. 

Marc Marquez – Mandalika

Na drugoj utrci sezone, onoj u Indoneziji, Marcu Marquezu su na „warm-upu“ prvo pustile, pa onda naglo zagrizle nove gume, nakon čega je monstruozno katapultiran u nisku orbitu. Pravo je čudo da pritom nije ništa slomio, ali mu se zbog udarca glavom vratio problem s dvostrukim vidom. Mogao je to biti pad koji će okončati njegovu karijeru, a svakako umanjiti šanse da osvoji naslov, ali nije bilo tako. Marc Marquez se brzo oporavio i propustio samo dvije utrke, a pokazalo se da šanse za osvajanje naslova ionako nije ni imao, zbog neukrotivog Hondinog motocikla i problema s rukom koju je slomio još 2020. Zato je nakon Mugella otišao na četvrtu operaciju ruke i čini se konačno riješio taj problem. Onaj s Hondinim motociklom još nije.

Bagnaia, Rins i Nakagami - Barcelona

Da je ispalo malo drugačije, vjerojatno bi rekli da je Nakagami imao savršen start u Barceloni. Ovako možemo konstatirati da je Japanac bio previše nadobudan u pokušaju da nadoknadi desetak pozicija na kočenju za prvi zavoj. A kako smo sigurni da je kriv? Tako što je sudačka komisija konstatirala da nije. U svemu tome, Nakagami je imao sreću u nesreći što se izvukao praktično bez posljedica nakon što je kacigom udario u brzo vrteću stražnju gumu Ducatija. Nakon tog kontakta Bagnaia je pao, a Rinsu je to bila druga utrka zaredom da pada nakon sudara s Nakagamijem. S time da je ovaj put i slomio ruku, te tako, nakon vrlo dobrog starta sezone, izgubio sve šanse da se bori za naslov.

Pecco Bagnaia – Sachsenring

Najmanje brutalan pad na ovom popisu je onaj Bagnaie u Sachsenringu. Dotad je Talijan već srušio sebe i Martina u Kataru, pa pao u Le Mansu nakon što mu je preoteo vodstvo Bastianini, a onda ga je Nakagami srušio u Barceloni. Na ovoj idućoj utrci je Bagnaia pokušavao pratiti bržeg Quartararoa te se izvalio na bok u zavoju broj 1. Da stvar bude gora po njega, Quartararo je pobijedio, pa je tako Bagnaia nakon te utrke imao 91 bod minusa. Nikad nitko nije uspio nadoknaditi ni izbliza toliki zaostatak. Ali uvijek postoji prvi put.

Fabio Quartararo - Assen

Quartararo je u Assen došao u gotovo idealnoj poziciji. Imao je 91 bod više od Bagnaie, a nikad nitko nije uspio nadoknaditi ni izbliza toliki zaostatak. Ali uvijek postoji prvi put. Tako je i Quartararo u pokušaju pretjecanja Aleixa Espargaroa pao prvi put uopće te sezone. A ubrzo potom, nakon što su ga iz garaže vratili na stazu s neispravnim motociklom, pao je i drugi put. Da stvar bude gora po njega, Bagnaia je pobijedio i tako na kraju prvog dijela sezone smanjio svoj zaostatak na 66 bodova. A nikad nitko nije uspio nadoknaditi zaostatak od 66 bodova i postati prvak. Rekord je držao Wayne Rainey iz 1992. godine, no on je imao 65 bodova zaostatka i hvatao je Doohana kojem su u Assenu umalo amputirali nogu, pa se nije ni mogao braniti.

Fabio Quartararo – Aragon

Nakon utrke u Mugellu i četvrte operacije desne ruke, Marc Marquez se vratio u Aragonu i odmah zakuhao kašu. Nakon odličnog starta probio se ispred Quartararoa, a kad mu je proklizala još hladna stražnja guma u zavoju broj 3, nije to bilo ništa što Marquez ne bi mogao iskontrolirati. Ali morao je pustiti gas, a Quartararo mu je u tom trenutku bio toliko blizu da se zaletio u njega i zastrašujuće pao. Francuz se izvukao bez težih ozljeda, ali Bagnaia je tu, nakon četiri pobjede u nizu, došao do drugog mjesta i prelomio sezonu u svoju korist, bez obzira na to što je na sljedećoj utrci u Japanu i on sam pao. Ah da, nikad nitko nije osvojio naslov, a da čak 5 puta nije završio utrku. Ali uvijek postoji prvi put.

Proslavljajući titulu MotoGP i Superbike prvaka, Ducati je predstavio i dvije Panigale V4 verzije iz ograničene serije, s bojama (i brojevima) u čast pobjedničkih motocikala Bagnaie i Bautiste.

Nazivi su im dugi kao ponedjeljak, ali zato jasno opisuju o čemu je riječ. Panigale V4 Bagnaia 2022 World Champion Replica i Panigale V4 Bautista 2022 World Champion Replica nastali su u povodu proslave prve MotoGP titule od 2007. godine, zaslugom Pecca Bagnaie, i prve Superbike titule od 2011. godine, zaslugom Alvara Bautiste. U skladu s time možete birati grafike u stilu pobjedničkog motocikla Bagnaie ili pak pobjedničkog motocikla Bautiste, pri čemu će svaka verzija biti proizvedena u ograničenoj seriji od 260 komada, u čast 1926. godine, kad je osnovan Ducati.

U paketu dolazi i vlastoručni potpis novog svjetskog prvaka na spremniku goriva (koji je kod verzije Bautista od četkanog aluminija), a tu su i posebni gornji trokuti s laserski ugraviranim rednim brojem. Uz to što na njima nema mjesta za suputnika, te posebne verzije imaju i suhu spojku, za 2 kg lakši Akrapovič ispušni sustav (homologiran za cestu), Brembo Stylema R kliješta i MCS glavni cilindar, kao i natjecateljski vjetrobran te podesive oslonce za noge izrađene iz jednog komada aluminija. A tu su i karbonski dijelovi, koji uključuju prednji i stražnji blatobran, usisnike za kočiona kliješta, poklopac alternatora, toplinski štit cijevi ispušnog sustava, te štitnik stražnje vilice (u kombinaciji s titanom). Dobije se i poseban prekrivač, kao i telemetrijski sustav, a možete doplatiti za otvoreni karbonski poklopac suhe spojke.

Tvrde da im iskustvo iz autosporta donosi napredak u aerodinamici. Ali zasad se čini da samo kopiraju Ducati po tom pitanju.

Službeno, Honda se povukla iz Formule 1, ali im se dopalo što je odmah potom Max Verstappen osvojio jednu, a sad i drugu titulu, pa su jednom nogom ipak ostali u tom prvenstvu. te i dalje isporučuju pogonske agregate pobjedničkoj momčadi Red Bull. U međuvremenu su ipak donijeli odluku da se Hondini stručnjaci koji su radili u Formuli 1 i autosportu integriraju u mitski HRC odjel, zadužen za razvoj natjecateljskih motocikala. Zasad im taj transfer znanja nije pomogao, jer 2022. je bila za njih najlošija sezona još od 1981. i genijalnog koliko i neuspješnog NR-a 750 s ovalnim klipovima.

Iako bi tu trebalo doći do transfera tehnologije i kad su u pitanju agregati s unutarnjim izgaranjem, u netom objavljenom planu utrkivanja za 2023. godinu tvrde da je sinergija između autosporta i motosporta počela prvo dolaziti do izražaja u području aerodinamike. Odnosno, otkrivaju da su u drugoj polovici 2022. na MotoGP motociklima već počeli implementirati znanje i iskustvo iz autosporta. I doista, u završnici sezone i na testiranjima su osvanuli neki novi aero dodaci na Marquezovom motociklu, ali kao da su tu ipak više kopirali Ducati nego Formulu 1. Tu mislimo i na „stegosaur“ krilca na repu, koja su koristili na testiranjima. Ona su na Ducatijevim motociklima „izrasla“ početkom kolovoza i dosad su ih kopirali i meki drugi, uključujući i Hondu. To samo potvrđuje da takva krilca doista čine mirnijim stražnji kraj motocikla, posebno na kočenju.

No u Hondi su kopirali Ducati i dodavanjem difuzora s donje bočne strane oplata. Iako je moguće da se takvim preusmjeravanjem struje zraka ispod motocikla smanjuju turbulencije u tom dijelu (koje stvara prednja guma) te tako poboljšava aerodinamičnost, čini se da taj difuzor pomaže stvoriti podtlak kad je motocikl u dubokom nagibu (a bočne sasvim oplate blizu asfalta). Zahvaljujući tome, motocikl bio mogao biti više „zalijepljen“ u zavoju, te s većom g silom (i onda brzinom) prolaziti kroz njega. S time da treba priznati kako je to Hondino rješenje, iako načelno slično, ipak malo drugačije (i plosnatije) izvedeno od onog na Ducatiju.

Zasad je sigurno samo to da Marc Marquez nije zadovoljan s prototipom motocikla za 2023. godinu i da od Hondinih inženjera očekuje puno više. Jasno je da i unutar Honde, koja je u svoje redove za iduće dvije sezone privukla i Mira i Rinsa, dosadašnje vozače Suzukija, postoji itekakva želja da se stvari stubokom promijene. Pa tako, nakon što su ovu sezonu završili bez ijedne pobjede i kao posljednji u konstruktorskom poretku, što je dosad bilo nezamislivo, ne čudi da moraju posebno naglasiti kako „streme vraćanju trostruke krune“ u MotoGP-u. Pitanje je samo koliko će im vremena za to trebati i koliko im iskustvo iz Formule 1 tu doista može pomoći. Jer brojni primjeri pokazuju da primjena F1 principa i rješenja može MotoGP motocikle učinit još zahtjevnijim i nepredvidljivijim za voziti. A trenutno ne postoji zahtjevniji MotoGP motocikl od onog sa znakom Honde.

Bila je itekako zanimljivo u Valenciji. Na kraju, prva titula za Ducati od 2007. godine i zadnja pobjeda Suzukija, koji odlazi iz MotoGP prvenstva.

Da bi obranio prošlogodišnju titulu, Fabio Quartararo je s Yamahom trebao pobijediti i još se nadati da će Bagnaia s Ducatijem završiti kao tek 15. ili da neće uopće završiti. No iako se svojski trudio, Francuz nije mogao pobijediti. Šanse za to su mu bitno opale već nakon starta, kad se s 4. startne pozicije nije probio u vodstvo. Umjesto toga, vrzmao se tamo negdje oko petog mjesta, te u ranoj fazi utrke čak imao i kontakt baš s Bagnaiom, kojem je pritom i otpalo krilce na boku.

Nakon tih uzbuđenja u prvom krugu, Quartararo nije uspijevao uhvatiti vodeću grupu, te je završio kao četvrti, s nepune 2 sekunde zaostatka za pobjednikom, dok je Bagnaia ipak usporio pod velikim pritiskom velikih očekivanja i malo pomalo tonuo u poretku. Završio je utrku kao tek deseti, ali i to je bilo i više nego dovoljno da potpuno zasluženo proslavi svoju prvu titulu MotoGP prvaka. S time da je Ducati već ranije potvrdio i konstruktorski i momčadski naslov, a uskoro bi osvajanje trostruku krune trebali proslaviti i u Superbike prvenstvu, gdje briljira Alvaro Bautista.

Inače, Ducati je svoju prvu i dosad jedinu vozačku titulu osvojio sad već davne 2007. s genijalnim Caseyjem Stonerom, a Pecco Bagnaia je uz to i prvi talijanski MotoGP prvak od 2009. godine, kad je posljednju titulu osvojio njegov mentor Rossi. Bagnaia je i prvi talijanski prvak na talijanskom motociklu u kraljevskoj klasi nakon točno pola stoljeća, odnosno 1972 godine. Tad je veliki Gaiacomo Agostini osvojio svoju zadnju titulu za upravljačem MV Aguste.

U Valenciji smo svjedočili i posljednjoj MotoGP pobjedi Suzukija u dogledno vrijeme, a vjerojatno i zauvijek. Nakon što je nekako s proljeća iz Japana stigla iznenadna odluka da se na kraju ove sezone povlače iz MotoGP prvenstva, u garaži Suzukija je nastala pomutnja. No Rins se pribrao te je nedavno pobijedio u Phiilip Islandu, a sad i na oproštaju te marke u Valenciji. Krenuvši s pete pozicije, Rins se odmah probio u vodstvo kojeg ni u jednom trenutka nije ispuštao iz ruke. Bila je to itekako emocionalna pobjeda i sad još paradoksalnije djeluje to što iduće godine u prvenstvu neće biti motocikla koji je pobijedio na dvije od posljednje tri utrke.

S time da je pitanje bi li Rins pobijedio da je utrka potrajala još jedan krug. Naime, Brad Binder je još jednom potvrdio da je sve bolji kako utrka odmiče te se u završnici probio do drugog mjesta, ali jednostavno nije više imao vremena sustići Rinsa, prošavši ciljem s nepune 4 desetinke zaostatka. Treći je, pola sekundi kasnije, ciljem projurio Jorge Martin s Pramac Ducatijem.

S druge strane, bio je to izuzetno loš završetak inače odlične sezone za momčad Aprilije. I Aleix Esparagaro i Maverick Vinales su odustali zbog kvara, a to znači da je u borbi za treće mjesto u ukupnom poretku Bastianini u posljednji tren prestigao Espargaroa. Istovremeno je Aprilia izgubila i drugo mjesto u konstruktorskom poretku od Yamahe te drugo mjesto u momčadskom poretku od Red Bull KTM-a.

Pitanje prvaka se imalo riješiti i u klasi Moto2 gdje je Japanac Ai Ogura na startu utrke imao 9,5 bodova manje od Španjolca Augusta Fernandeza. Japanac je vozio na sve ili ništa i pritom pao, nakon čega je Fernandez automatski postao prvak, a onda i prošao ciljem kao drugi iza timskog kolege Acoste. U klasi Moto3 je Izan Guevara s GasGasom pobjedom postao prvak još u Phillip Islandu, a sad je novom pobjedom u uzbudljivoj završnici na najbolji mogući način zaključio svoju Moto3 karijeru.

Nakon ove dosad najduže sezone, s 20 odvoženih utrka, slijedi ona još duža. Trajat će od 26. ožujka i utrke u Portugalu skroz do 26. studenog i završnog okupljanja u Valenciji, s time da se uz 21 nedjeljnu utrku prema novom programu treba voziti i 21 sprint utrka subotama poslijepodne. Dakle, s ovom utrkom u Valenciji je definitivno završila jedna era.

KONAČAN POREDAK

MotoGP

1. F. Bagnaia – Ducati- 265 boda
2. F. Quartararo – Yamaha – 248
3. E. Bastianini – Ducati – 219
4. A. Espargaro – Aprilia – 212
5. J. Miller – Ducati – 189

Moto2

1. A. Fernandez – Kalex – 271,5
2. A. Ogura – Kalex – 242
3. A. Canet – Kalex - 200
4. T. Arbolino - Kalex – 191,5
5. P. Acosta – Kalex – 177

Moto3

1. I. Guevara – GasGas – 319
2. S. Garcia – GasGas – 257
3. D. Foggia – Honda – 246
4. A. Sasaki – Husqvarna – 238
5. D. Oncu – KTM - 200

Ovog vikenda se sve ima riješiti u Valenciji. Računica je jasna. Quartararo mora pobijediti i onda se nadati čudu.

Dosad se 18 puta u povijesti pitanje prvaka kraljevske klase imalo riješiti u zadnjoj utrci. Posljednji put 2017. kad je Marquez došao s 21 bodom više od Doviziosa. Čudo se nije dogodilo, iako si je Marquez umalo zagorčao život kad je kao vodeći praktično već pao, pa se morao čudesno spašavati u zavoju broj 1. Na kraju je pao sam Dovizioso, u trenutku kad je ionako bilo jasno da ne može preokrenuti situaciji u svoju korist.

Sada je Quartararo u još težoj situaciji nego onomad Dovizioso. Njegov zaostatak za Bagnaiom je 23 boda, što znači da može postati prvakom samo ako pobijedi, a Bagnaia bude tek 15. ili ne osvoji nijedan bod. Ako Quartararo pobijedi, a Bagnaia završi 14., onda će biti bodovno izjednačeni i Bagnaia postaje prvak jer je ove sezone skupio sedam pobjeda, a Quartararo dosad tri.

Ili ako hoćete, Bagnaia automatski postaje prvak ako pobijedi bilo tko osim Quartararoa. A Quartarao nije pobijedio još od Sachsenringa. Zapravo, otad je samo dva puta bio na podiju. U istom periodu, dakle u posljednjih 9 utrka, Bagnaia je 5 puta pobijedio, jednom bio drugi i dva puta treći. I nije samo Bagnaia problem za Quartararoa, nego i nekolicina drugih vozača Ducatija, koji bi također mogli pobijediti. Konačno, prošle godine su vozači Ducatija okupirali sve stepenice pobjedničkog postolja, s time da je baš Bagnaia bio na najvišoj. A ako ne pobijedi netko od vozača Ducatija, mogao bi Marc Marquez (ipak je to lijevi krug) ili možda netko od vozača Suzukija, u oproštajnoj utrci za tu marku. Jedina svjetla točka u pohodu Francuza na obranu naslova prvaka svodi se na to da nema što izgubiti. Mora voziti na pobjedu i onda se još nadati potpunom podbačaju Bagnaie.

I nije to jedina stvar koja se mora riješiti ovog vikenda u Valenciji. Recimo, u slučaju totalnog podbačaja Quartararoa, do titule viceprvaka bi još uvijek teoretski mogli Aleix Esparagaro ili Enea Bastianini. Isto tako, Aprilia se s Yamahom bori za drugo mjesto u konstruktorskom poretku, a s KTM-om za drugo mjesto u momčadskom poretku. A kao uvertiru u glavnu borbu između Bagnaie i Quartararoa, predlažemo da pogledate obračun za titulu prvaka u klasi Moto2. Augusto Fernandez ima 9,5 bodova više nego Ai Ogura, i tu je doista sve moguće, to više što su obojica na posljednjim utrkama bili skloni neforsiranim pogreškama. Sve to, kao i treninge i kvalifikacije, možete pratiti na SportKlub televiziji.

Motorcycle rental:

rentamotorcycle.motopuls.com

Može li Suzuki pobjedom „proslaviti“ odlazak iz MotoGP-a? Može. Utoliko je i sve tužnije.

Po drugi puta u posljednjih 11 godina Suzuki napušta MotoGP prvenstvo. Ovaj put vjerojatno zauvijek. Kad su odlazili na kraju 2011. godine, obećali su da će se vratiti. I to su ispunili. Trebalo im je vremena da se pregrupiraju nakon ekonomske krize i pripreme potpuno novi motocikl, s rednim umjesto V4 agregatom, kako bi GSX-RR bio bliži njihovim cestovnim motociklima.

Ovaj put odlaze kako bi sredstva preusmjerili na razvoj električnih vozila. Kad tako razmišljaju, onda nema realne šanse da se vrate, barem ne tako dugo dok MotoGP izbacuje vrele ispušne plinove, a tako će biti u doglednoj budućnosti. Osim toga, glavešine u Japanu su tu odluku o povlačenju doveli ubrzo nakon što su potpisali kako će u prvenstvu ostati barem do kraja 2026. godine i Dorna im to sigurno neće oprostiti, niti ih zvati natrag. Radije bi to mjesto prodali BMW-u, problem je samo u tome što Bavarci nisu skloni stotine milijuna eura potrošiti na razvoj MotoGP motocikla i utrkivanje s neizvjesnim ishodom.

A baš je u tome bila dodatna simpatičnost Suzukija. Naime, otkad su se 2015. godine vratili u MotoGP, uvijek su, uz Apriliju, važili za tvorničku momčad s najmanjim natjecateljskim odjelom i najmanjim proračunom. I svejedno su bili uspješni. Maverick Vinales im je donio prvu MotoGP pobjedu, Alex Rins je tome pribrojio još četiri, a iako je Mir pobijedio samo jednom, i to je bilo dovoljno da 2020. osvoji naslov prvaka. Istina, bila je to čudna sezona, uvelike deformirana zbog pandemije, ali bila je to i pobjeda Davida protiv Golijata.

Inženjerima Suzukija uspjelo je stvoriti stroj koji je na ravnom brži od Yamahe, a istovremeno sposoban prenijeti strašno puno brzine kroz tjeme zavoja, kako to i priliči motociklu s radnim četverocilindričnim agregatom. Zapravo, kad je skretanje u pitanju, Suzuki GSX-RR je vjerojatno bio najbolji na startnoj rešetki, što je jasno došlo do izražaja i nedavno u Phillip Islandu, kad je Rins bio eklatantno brži kroz zavoje 1 i 2, iskoristivši to da u zadnjem krugu dođe do pobjede.

Čisto da podsjetimo, Valencija je staza na kojoj je od svega najbitnije da motocikl dobro skreće. Osim toga, Mir je do te svoje dosad jedine MotoGP pobjede došao baš u Valenciji, a Rins je tamo bio dva puta drugi. Pa ako ih ne svladaju emocije, i ako barem solidno odrade kvalifikacije, što je dosad bio najveći problem Suzukija, mogao bi to biti sjajan oproštaj Suzukija. Pobjeda za kraj bila bi najljepša osveta japanskim menadžerima. Inače, momčad Suzukija je u naslov priopćenja uoči finalne utrke u Valenciji ubacila „sayonara“, što znači doviđenja. No, ne treba gajiti prevelike nade u skoro viđenje. Vjerojatno će 6. studenog u Valenciji ipak biti zbogom zauvijek!

Motorcycle rental:

rentamotorcycle.motopuls.com

Otkad je MotoGP klase, Akrapovič je u njoj, a i ove godine će motocikl s njihovim ispušnim sustavom osvojiti naslov prvaka.

Na prijelazu u novi milenij su u Superbike prvenstvu stekli i iskustvo i renome, pa ne čudi da su 2002. godine, pri prelasku kraljevske klase iz dvotaktne formule 500 u četverotaktnu formulu MotoGP, bili traženo ime. Prvo su u 2002. ušli u MotoGP s Aprilijom, a onda i s Kawasakijem, prije nego su uslijedili i svi ostali. Samo Honda nije službeno imala njihov znak, ali i za njih je neko vrijeme Akrapovič razvijao ispušne sustave, na kojima su ponekad bile i naljepnice od konkurenata, koji su bili sponzori momčadi. To znači da su u Ivančnoj Gorici razvijali sustave za MotoGP motocikle s tri i četiri redna cilindra, kao i za V4 i V5 agregate.

Iako odnedavno više ne surađuju s Aprilijom, i ove sezone motocikli Ducatija, Yamahe, KTM-a i Suzukija imaju Akrapovič ispušne sustave od titana, što čini tri četvrtine startne rešetke. Pod vodstvom Slavka Trstenjaka, za te MotoGP marke svake godine zasebno razvijaju specifični ispušni sustav, uz nekoliko većih te do 30 manjih modifikacija tijekom sezone. U posljednje vrijeme veliku pažnju posvećuju razvoju ventila u ispuhu, kako bi se bolje reguliralo kočenje motorom, koje je itekako važno u MotoGP-u.

Zbog dominacije Marca Marqueza na Hondi, u periodu od 2013. do 2019. je Akrapovič skupio samo jednu titulu svjetskog prvaka, kad je 2015. do titule došao Jorge Lorenzo. Zato će sad imati tri titule u nizu, s Mirom kao prvakom iz 2020., Quartararoom iz 2021. i sad s Bagnaiom ili Quartararom u 2022., ovisno o tome kako se raspletu stvari na završnoj utrci u Valenciji. Pet minutni video u kojem GP pobjednik Simon Crafar priča o 20 godina Akrapoviča u MotoGP prvenstvu pogledajte OVDJE.

Motorcycle rental:

rentamotorcycle.motopuls.com