Šesterostruki Grand Prix prvak preminuo je u 92. godini života. Geoff Duke je bio jedna od prvih zvijezda motosporta.

Iako je izabrao jednu od najopasnijih karijera, i to u vrijeme bubanj kočnica, otvorenih kaciga loših guma i kamenih zidova, Geoff Duke je uspio pobijediti statistiku i, za razliku od mnogih svojih suboraca, doživjeti duboku starost. Ipak, 1. svibnja je nakon 92. godine prestalo kucat srce jedne od prvih zvijezda motosporta.

Geoff Duke je prvo bio zaposlenik Nortona, a onda i njihov off-road vozač. No, ubrzo je prepoznat njegov X-faktor na asfaltu, tako da je 1950. godine počeo pisati povijest u Grand Prix prvenstvu. Iako su jednocilindrični Nortoni bili slabiji od četverocilindričnih Gilera, Geoff Duke je znao iskoristiti prednosti novog Featherbead okvira i da nije imao problema s uništavanjem Dunlopovih guma već bi te godine postao svjetski prvak. Ovako mu je u klasi 500 titula pobjegla za samo 1 bod, a u klasi 350 za 6 bodova.

Zato je 1951. godine dominirao u obje te klase, a posebno onoj slabijoj, i postao dvostruki svjetski prvak. 1952. godine se ozlijedio na pozivnoj utrci i morao propustiti drugi dio Grand Prix sezone, no ranije 4 pobjede na isto toliko utrka bile su dovoljne da osvoji još jedan naslov u klasi 350. Na kraju te godine je odlučio napustiti Norton, nakon što je britanski proizvođač odustao od razvoja četverocilindričnog motocikla.

Uslijedile su tri sjajne godine s Gilerom, tijekom kojih je dominirao klasom 500 i osvojio tri uzastopna naslova svjetskog prvaka. Ipak, paralelno s osvajanjem svog ukupno šestog naslova, Duke se 1955. godine solidarizirao s privatnicima koji su štrajkali i tražili veće novčane nagrade i zbog toga ga je FIM kaznio sa 6 mjeseci suspenzije u prvoj polovici 1956. Iduće 1957. godine se ozlijedio prije početka sezona i zbog toga nastupio na samo posljednje dvije utrke, nakon čega je Gilera, zajedno s Moto Guzzijem i Mondialom, odlučila napustiti Grand Prix prvenstvo.

Ostavši bez posla, Duke je za 1958. godinu pripremio Norton motocikle i završio kao treći u klasama 350 i 500, no svjestan da ne može poraziti MV Aguste odlučio se povući u vozačku mirovinu. Uz 6 naslova prvaka ubilježio je i 33 pobjeda, što je sjajna statistika s obzirom na to da je nastupio na svega šezdesetak utrka. Nakon toga se vratio na svoj Isle of Man (na kojem je tijekom Grand Prix karijere odnio šest TT pobjeda) i započeo poslovnu karijeru. Ostat će zapamćen kao možda i prva prava zvijezda motosporta.