Motosport

„Go Show“ je bio jedan od najpopularnijih i najtalentiranijih SBK vozača, ali teške ovisnosti su mu prerano prekinule i karijeru i život.

Anthony Gobert je preminuo u 49. godini života, nakon kratke i teške bolesti, koja je, čini se, bila posljedica njegove dugotrajne ovisnosti o narkoticima. I kao što je to obično bivalo u njegovom životu, ni posljednji mu dani nisu prošli bez kontroverzi. Tako je tjedan dana prije smrti na njegovoj službenoj facebook stranici objavljen video, kao svojevrsna najava nekog mogućeg dokumentarca o njemu, u kojem Gobert naglašeno smušeno (i s tetoviranim pištoljem na licu) govori kako bi se volio vratiti utrkivanju. Idući dan je od obitelji stigla obavijest da nemaju kontrolu nad njegovim facebook profilom i da Anthony prima palijativnu skrb u svojim posljednjim danima života. U srijedu,17. siječnja, su objavili da je preminuo.

Anthony Gobert je bljesnuo 1994. godine, kad je uspješno debitirao u Superbike prvenstvu na stazi Sugo, da bi nakon toga vozio još i završnu utrku u Phillip Islandu, gdje je uspio pobijediti. Iduće godine je odvozio cijelu sezonu na Kawasakiju i s dvije pobjede završio četvrti u ukupnom poretku, iza Fogartyja, Corsera i Slighta. To mu je bila i jedina kompletna sezona u svjetskom prvenstvu, jer 1996. se ozlijedio i propustio nekoliko utrka, a 1997. je debitirao u klasi 500 za tvorničku momčad Lucky Strike Suzuki, ali je dobio otkaz sredinom godine jer je pao na testu za droge. Uspio se nekako skrasiti u AMA Superbikeu, pa se 2000.godine vratio u svjetsko Superbike prvenstvo s Bimotom i odnio svoju 8 pobjedu prije nego je momčad financijski propala sredinom sezone.

Nakon toga je je još nekoliko godina ponovo vozio AMA i australsko Superbike prvenstvo, a po prekidu karijere je upao u još ozbiljnije probleme s ovisnošću. Prije koju godinu se borio za život nakon jedne barske tučnjave, koja je započela nakon što nije htio dati autogram, jer je samo želio pojesti u miru. Zapravo je teško pojmiti koliko je Gobert u svoje vrijeme bio popularan, posebno u SAD-u i rodnoj Australiji. Privlačio je navijače svojim stilom vožnje, ali i pojavom, te je ostao zapamćen i po tome što se nakon jedne pobjede u Phillip Islandu na podiju skinuo do gaća, pobacivši publici sve što je imao na sebi. Kraj sveg tog spektakla, Anthony Gobert bi se trebao pamtiti kao jedan od prirodno najtalentiranijih vozača koji su nizali krugove na ovom planetu.

U 66. godini života, nakon kratke i teške bolesti, napustio nas je Europski prvak klase 50 iz 1982.

Bio je i on višestruki prvak Hrvatske i bivše Jugoslavije, ali to njegovo osvajanje europske titule s Tomosom GP 50 predstavlja uspjeh kojeg nitko u hrvatskom cestovnom motociklizmu nije uspio nadmašiti. Baš kao što u toj klasi 50 nitko drugi nije mogao dohvatiti za tu zapreminu itekako impresivnih 204,5 km/h na Grobniku.

Iduće 1983. godine je s Tomosom nastupio i na skoro svim utrkama svjetskog prvenstva klase 50, te je na Grobniku umalo završio na postolju, prošavši ciljem kao četvrti. Kako je to bila zadnja GP sezona za klasu 50, 1984. vozi svjetsko prvenstvo klase 80 s Zieglerom, i tu je na Grobniku završio kao sedmi, pa još na Salzburgringu i Nürburgringu bio osmi i deveti.

Njegovim odlaskom, Hrvatska je ostala bez jedne od najvećih legendi motosporta. Iskrena sućut njegovoj obitelji i prijateljima. Počivao u miru.

Veliki austrijski motokros talent Rene Hofer otišao je na skijanje s desetak prijatelja. Njih trojica se nisu vratili.

Do tragedije je došlo oko podneva 4. prosinca, kad je na skijanju u Alpama njih sedmoricu zatrpala snježna lavina. Devetnaestogodišnji Rene Hofer i njegova dva prijatelja nisu to preživjeli.

Rene Hofer je bio jedan od vozača s najviše osmjeha na licu u svjetskom motocross prvenstvu, a ujedno i jedan od najtalentiranijih. Bio je svjetski juniorski prvak u klasi 85, a ove sezone je njegov talent došao do punog izražaja u klasi MX2. Dohvatio je svoju prvu pobjedu, osvojio i prvi Grand Prix, te je sezonu završio kao 6. u poretku i bilo je za očekivati da će se iduće godine boriti i za naslov svjetskog prvaka. To se sad, nažalost, neće dogoditi. Svjetsko motocross prvenstvo je izgubilo jednu zvijezdu i prije nego je ona stigla u potpunosti zasjati.  

Slavni trkač Paul Smart preminuo je 27. listopada, u 78. godini života, nakon što se motociklom sudario s automobilom.

Britanac Paul Smart vozio je utrke u raznoraznim klasama i prvenstvima, uključujući i TT Isle of Man i američko prvenstvo, a početkom 70-ih je skupio i sedam podija u svjetskom GP prvenstvu. Ipak, njegovo se ime upisalo u povijest kad je 1972. godine pobijedio na utrci Imola 200, za upravljačem tvornički modificiranog Ducatija GT 750. Bila je to prijelomna pobjeda za Ducati, koji je tada tek krenuo s razvojem V2 motocikala i povratkom utrkivanju.

Iako je bio dio tvorničke ekipe, Paul Smart nije bio jedan od favorita te utrke, na kojoj su nastupala i takva imena kao što su Phil Read, Walter Villa i njegovo visočanstvo Giacomo Agostini na MV Agusti s kojom je tad dominirao GP prvenstvom. No, Smart je već u četvrtom krugu prošao kraj Agostinija te se nakon toga borio za pobjedu s timskim kolegom Brunom Spaggiariem. U posljednjem krugu Spaggiari je ostao bez goriva, a Smart upisao pobjedu, koja ga na Ducatijevom panteonu smješta odmah negdje do Mike Hailwooda. To su potvrdili i time što su 2006. godine izbacili ekskluzivni retro model Paul Smart 1000 LE.

Natjecateljsku karijeru je završio 1978. godine, a iako je kasnije postao i profesionalni skiper, Paul Smart je ostao tijesno vezan uz motocikle, i poslovno i obiteljski. Konačno, njegova supruga Maggie je sestra Barryja Sheena, dok je sin Scott također nastupao u svjetskom prvenstvu, i to u klasi 500, te pobjeđivao u britanskom Superbikeu, a trenutno je tehnički direktor svjetskog Superbike prvenstva.

Dvostruki viceprvak klase 250 je 1990. imao strašan sudar na Grobniku, od kojeg se nikad nije oporavio.

Iako je 1984. vozio cijelu sezonu u kraljevskoj klasi 500, Nijemac Reinhold Roth je slavu stekao kao vozač u klasi 250. Tu je s Hondom bio svjetski viceprvak 1987. godine, kad je i došao do svoje prve pobjede u Le Mansu, a viceprvak je i 1989. kad je pobijedio u Assenu i na Brnu. Navodno se na kraju 1990. trebao povući iz utrkivanja, ali je njegova karijera naprasno prekinuta već na 6. utrci te sezone u Grobniku.

Pred sam kraj utrke je počela padati kiša, a vodeća skupina, u kojoj je bio i Roth, je na izlasku iz „rupe“ za cijeli krug obilazila Darrena Milnera, koji je vozio presporo, praktično se „vukao“ po stazi. Roth ga zbog vozača ispred sebe nije vidio, te se pri nekih 170 km/h direktno zaletio u njega. Bio je to stravičan sudar, nakon kojeg je Reinhold Roth dugo bio u komi, te mu je, zbog teških ozljeda mozga, bila oduzeta jedna strana tijela. Otad je tražio stalnu njegu, a od komplikacija izazvanih svojim zdravstvenim stanjem je preminuo prošlog tjedna, u 69. godini života.

Inače, Milner se nije ni kvalificirao za tu utrku, ali se u subotu ozlijedio Wilco Zeelenberg i tako je Australac dobio svoje mjesto na startnoj rešetki.

Dvostruki svjetski prvak i vlasnik MotoGP momčadi izgubio je dvomjesečnu borbu s koronavirusom.

U bolnici je završio 27. prosinca prošle godine, a ubrzo potom je stavljen na respirator, u induciranoj komi. Iako mu se prije koji tjedan zdravlje poboljšalo, te je mogao komunicirati sa svojom obitelji, prošli tjedan je došlo do iznenadnog pogoršanja stanja, te će tako, nažalost, ostati zabilježeno da je Fausto Gresini, dvostruki svjetski prvak i vlasnik momčadi Gresini, umro 23. veljače 2021. godine, samo nekoliko dana nakon što je napunio 60 godina.

Fausto Gresini je 1983. godine debitirao u svjetskom prvenstvu, a već je 1985. bio svjetski prvak klase 125 za upravljačem motocikla Garelli. Dvije godine kasnije, na motociklu iste marke, Talijan ponovo postaje prvak, između čega je ugurao i jedan naslov viceprvaka, a kao drugi je prvenstvo završio i 1991. i 1992. godine, za upravljačem Honde. Kacigu je objesio o klin 1994. godine, s 21 pobjedom i 47 podija, sve odreda u klasi 125.

U svjetsko prvenstvo se vratio 1997. godine, sad kao vlasnik momčadi Gresini, i već u toj prvoj sezoni mu Alex Barros donosi podije u klasi 500. Ubrzo ulazi i u klasu 250, prvo sa Capirossijem, a onda i sa Daijirom Katom, koji za njegovu momčad 2001. osvaja i naslov svjetskog prvaka. Elias je 2010. godine u bojama momčadi Gresini osvojio naslov u klasi Moto2, Jorge Martin je 2018. šampion klase Moto3, a 2019. je Matteo Ferrari postao prvak u prvoj sezoni MotoE svjetskog kupa.

U klasi MotoGP se tim Gresini borio za naslove prvaka s vozačima kalibra Gibernau i Melandri, no uz obilje slavlja u toj je momčadi bilo je i previše tragedija. Spomenuti Daijiro Kato je, kao možda i najveći japanski talent svih vremena, smrtno stradao u MotoGP utrci u Suzuki 2003. godine, a onda je 2011. godine u Sepangu poginuo i Marco Simoncelli.

Nakon godina suradnje s Hondom, Fausto Gresini je 2015. godine udružio snage s Aprilijom, koja se vraćala u MotoGP prvenstvo. Paralelno s time, Gresini ima i uspješne Moto2 i Moto3 momčadi, koje su prošli tjedan predstavljene u novim bojama za 2021.

Ostaje za vidjeti što će nakon odlaska Fausta Gresinija biti s njegovom momčadi, koja je ionako na prekretnici, jer krajem 2021. istječe ugovor s Aprilijom, koja će osnovati vlastiti MotoGP tim. Spominjala se mogućnost da i nakon toga nastave s Aprilijom, kao satelitska momčad, ali i da postanu satelitska momčad Suzukija. No, sve to je sad najmanje važno jer prvo svi oni koji su živjeli i radili s Faustom Gresinijem, ili ga samo poznavali, trebaju prežaliti njegov prerani odlazak.

Skupio je devet naslova prvaka, kao i Valentino Rossi, i to do 31. godine života, te je na vrhuncu forme otišao u mirovinu.

Uslijed problema s respiratornim sustavom, u 91. godini života preminuo je Carlo Ubbiali, najuspješniji GP vozač za kojeg je malo tko čuo. Za razliku od Rossija i Hailwooda, koji su kao i on osvojili 9 naslova prvaka, Ubbiali nijednu titulu nije osvojio u kraljevskoj klasi, a i slabijim klasama ga ja brojem naslova prvaka (12 + 1) nadmašio Angel Nieto. No, glavni razlog toga što Carlo Ubbiali pred kraj svog života nije bio poznat u onoj mjeri u kojoj bi to svakako trebao biti leži u tome što od osvajanja njegove posljednje titule prošlo 60 godina.

Svjetsko prvenstvo u motociklizmu je krenulo 1949. i tu je Carlo Ubbiali odvozio dvije utrke, te osvojio jedno treće mjesto u klasi 125 s MV Agustom. Dvije godine kasnije s Mondialom postaje svjetski prvak u toj klasi, da bi istu stvar ponovio i 1955. s MV Agustom. Te godine je odvozio i jednu utrku u klasi 250, i odmah pobijedio, tako da je otad nadalje paralelno vozio u obje klase. I to kako!

Već iduće 1956. godine je osvojio obje titule, s time da je u 11 nastupa zabilježio 10 pobjeda i jedno drugo mjesto. 1958. osvaja još jedan naslov u klasi 125, a onda i 1959. i 1960. ponovo osvaja titule u obje klase. Štoviše, 1960. godine je u klasi 250 pobijedio 4 puta, a na preostale dvije utrke bio drugi, dok je u klasi 125 imao 4 pobjede i jedno treće mjesto.

Moglo bi se reći da je bio na vrhunce karijere, no svejedno je na kraju te 1960. odlučio otići u mirovinu u 31. godini života. U opasnim vremenima, kad su mnogi njegovi suparnici svoju strast za utrkivanjem platili životom, Carlo Ubbiali se nijednom nije čak ni ozbiljnije ozlijedio.

Foto: Maurice Büla Collection

Motorcycle rental:

rentamotorcycle.motopuls.com

Prvo je 1975. godine osnovao natjecateljski odjel, a onda je 1980. započeo proizvodnju motocikala male zapremine. Ostalo je povijest.

U 74. godini života preminuo je Ivano Beggio, čovjek koji je praktično iz ničega stvorio Apriliju. U nastavku vam prenosimo priopćenje iz tvrtke Piaggio Hrvatska.

Milano, 13. ožujka 2018. – Piaggio Grupa i Aprilia s ljubavlju i poštovanjem prisjećaju se Ivana Beggia, osnivača Aprilije, koji je preminuo u dobi od 73 godine.

Roberto Colaninno, predsjednik Piaggio Grupe (čiji je Aprilia dio od 2004): “Ivano Beggio uspio je kombinirati vještinu i hrabrost poduzetnika te kreativnost i istinsku strast prema motociklima. Bio je vizionar ispred svog vremena i izvanredna kombinacija ovih čimbenika omogućila mu je da stvori, gotovo iz ničega, jednu od najsjajnijih priča talijanske motociklističke industrije, i da ostvari snove. Natječući se u utrkama i unaprjeđujući marku Aprilia najbolji je način da mu odamo počast.”

Romano Albesiano, sportski direktor Aprilia Racinga: “Morate razmisliti o prvacima koje je Aprilia odgojila i pobjedama koje je sakupila kako bi shvatili važnost projekta Ivana Beggia. Razmišljati o tome da izazovete Japance na stazi, ići protiv najvećih svjetskih proizvođača i krenuti od nule te na kraju pobijediti, znači uložiti mozak i dušu zajedno. Sjajne upravljačke vještine i puno ljubavi prema našem svijetu”

Također ga se sjeća i svjetski prvak Max Biaggi, koji je 1992. započeo svoju brilijantnu karijeru s Ivanom Beggiom i Aprilijom: “Ivano Beggio je bio dio mog života kao sportaša, svojevrsni otac u utrkama. Dao mi je svoje povjerenje i konkurentni motocikl kad sam nakon osvajanja europskog prvenstva, također na Apriliji, bio tek malo veći dječak. Birao je hrabro, ali inteligentno. Također se još dvije stvari sjećam kod Ivana Beggia; znao je kako veliku strast iskoristiti za svoje vještine kako bi uvijek pronašao snagu i energiju za iskorak. Ovo je također bilo korisno u ostvarenju mnogih mojih pobjeda s Aprilijom.”

Ivano Beggio, rođen je 1944., a svoju strast razvijao je u očevoj tvornici bicikala ručne izrade Aprilia, šireći i unaprjeđujući proizvodnju te uvodeći motocikle i skutere.
1975. oformio je mali tim za proizvodnju trkaćih motocikala koji su se brzo, zahvaljujući tehničkim inovacijama, proslavili te su 1977. godine osvojili talijansko motocross prvenstvo u kalsama 125 i 250. Od 1980., Aprilia je počela sa serijskom proizvodnjom motocikala male zapremnine (50 i 125), lansirala je s velikim uspjehom estetski i tehnološki inovativne modele za tržište gradske mobilnosti. 1991., Scarabeo, prvi skuter s velikim kotačima na europskom tržištu, 1992., prvi dvotaktni skuter i motocikl s katalizatorom, a 1998. je ulazi u segment velikih motocikala s modelom RSV Mille.

U svjetskom Moto GP prvenstvu, gdje je debitirala 1995. u klasi 250, Aprilia je na vrh dovela prvake kao što su Max Biaggi, Marco Simoncelli, Valentino Rossi, Casey Stoner, Alvaro Bautista, Loris Capirossi, Marco Melandri, Manuel Poggiali i Alessandro Gramigni.

S 294 Grand Prix osvojenih utrke u svjetskim prvenstvima od 1987. do danas, Aprilia drži rekord među europskim proizvođačima s najviše naslova u povijesti. Uz ove pobjede, Aprilia ima 54 svjetske titule, 38 u svjetskom prvenstvu (20 u klasi 125 i 18 u klasi 250), 7 u Superbike-u (dvostruka titula za vozača i proizvođača 2010.,2012. i 2014, proizvođača 2013.) i 9 u off-road natjecanjima (7 u Supermotu i 2 u Trialu). Aprilia vitrina s trofejima uključuje i 2015 Superstock 1000 FIM Cup, koji je na RSV4 RF osvojio Lorenzo Savadori, koji se trenutno natječe s Eugeneom Laverrtyem u svjetskom Superbike prvenstvu.