Ne, Dakar Rally se ne vraća u Afriku, ali se vraća u pustinju. Teška i atraktivna ruta vodi od Perua do srca Argentine.

Otkad se preselio u Južnu Ameriku, Dakar Rally je imao bolja i lošija izdanja, no u posljednje vrijeme je upao u kolotečinu. Nakon što je Čile otkazao gostoprimstvo to gotovo da više i nije bio pustinjski reli. Između dizanja prašine na argentinskim makadamskim cestama te smrzavanja i disanja na škrge u previsokoj i uvijek kišnoj Boliviji, ubacilo bi se tek prženje u pustinji Fiambala s nešto malo igranja u pijesku.

Ove godine bi prijavljenim natjecateljima pijeska konačno moglo biti i preko glave jer se Dakar vraća u Peru i tamošnje prekrasne pustinje. Peru je već bio domaćin jednog dijela relija 2012. i 2013. godine i tada su natjecatelji doista uživali u pješčanim dinama, a sada bi trebali još i više. Naime, u Peruu će se održati prvih 5 etapa, dok se tijekom 6. etape prelazi u Boliviju, gdje će odmah nakon toga biti dan odmora.

Slijede dvije bolivijske etape, pa prelazak u Argentinu i spuštanje s visokih Anda prema paklenoj pustinji Fiambala, koja bi svojom surovošću mogla donijeti neki novi preokret u poretku. Ta bi se 11. etapa (Belén – Chicelito) mogla lako pokazati i presudnom jer nakon toga slijede tipične i po pitanju navigacije ne baš zahtjevne dionice. Ipak, nije gotovo dok nije gotovo, to više što pretposljednjeg dana treba odraditi čak 904 km, od čega pozamašnih 423 km otpada na brzinski ispit. U svakom slučaju, organizatori najavljuju kako bi četrdeseti Dakar mogao biti i jedan od najtežih.

Rally kreće 6. siječnja iz Lime, glavnog grada Perua, gdje bi se na startu trebalo naći otprilike 140 vozača motocikala i 50 vozača četverocikala. Tijekom samog natjecanja će sigurno doći i do modifikacija rute, no u idealnom scenariju bi se odradilo 8.276 km, s brzinskim ispitima od ukupno 4.234 km. Kako bi dodatno začinio stvari, organizator je odlučio da na jednoj od etapa motociklisti kreću iza automobilista, dok će na drugoj motociklisti imati grupni start.

Oni najspretniji će do cilja u Cordobi (Argentina) stići 20. siječnja, gdje ćemo, ako već ne i prije, doznati da li se nastavlja dominacija KTM-a. Njihova tvornička momčad je svakako respektabilna, a na stepenici pobjedničkog postolja uvijek može završiti i neki privatnik s KTM motociklom, tipa Farres Guell ili Svitko. No, i Hondi je valjda dosta poraza, a tu su i talentirani prvotimci Yamahe, kao i dokazano brz Quintanilla s Husqvarnom, dok bi na pojedinim etapama mogli zasjati i vozači Sherca.

Sve brojnija i zanimljivija postaje i kategorija s vozačima-mehaničarima, odnosno natjecateljima koji u duhu originalnog relija Dakar nemaju nikakvu popratnu ekipu, nego sve rade sami, od vožnje do održavanja. Ove godine se prijavilo 28 takvih avanturista, a uz bivšeg GP500 vozača Jürgena Van den Goorbergha, tu je sada i Olivier Pain, koji je još ne tako davno, odnosno 2014. godine, Dakar Rally završio na trećem mjestu.