Ispred domaćina Belgije, favorizirane zbog jakog i ujednačenog sastava, te pješćane podloge koja im najviše odgovara i reprezentacije SAD, koja je došla obraniti naslov, odnosno osvoji osmu uzastopnu, a 24. titulu na tom natjecanju ukupno, po čemu je Dream Team apsolutni rekorder.
Međutim, Njemačka je dominirala od kvalifikacijskih utrka, pa preko sve tri finalne utrke. Sastav Nijemaca bio je vrlo ambiciozan, motiviran i rezultatski izjednačen: nemaju pojedinačnog pobjednika utrka, ali su zato napravili pet najboljih, od šest rezultata, koliko se službeno boduje za poredak, daleko najuspješnije (Max Nagl 3 i 6, Ken Roczen 4 i 5, te taj presudni peti rezultat pridodan od prvaka ADAC Mastersa Marcusa Schiffera – 7. mjesto !)
Belgijci su imali odličnog Kena de Dijckera, solidnog Clementa Desallea, ali je pomalo zakazao mladi Jeremy van Horebeek.
Amerikancima je silno nedostajao ozljeđeni Ryan Villopoto, najbolji svjetski motokrosist. Ryan Dungey, inače perfekcionist i pouzdan vozač, ovaj put nije bio uobičajeno izvrstan, dok su mladi Blake Baggett o novak u ekipi, Justin Barcia, ipak bili – čini se – preimpresionirani. Izgleda da je legendarni „coach“ Roger DeCoster, najtrofejniji čovjek motokrosa svih vremena, kao vozač i menadžer, ovaj put napravio pogrešku. Dosad se naime uvijek oslanjao na jednog vrlo iskusnog rutinera, bez obzira na odjek rezultata s američkih AMA staza.
Nizozemci su zasluženo bili četvrti, jer i oni su majstori za pijesak. Osim tog, imali su i vrlo raspoloženog mladog asa Jeffreya Herlingsa, prvog i drugog na pojedinačnim utrkama, te vrlo borbenog i sigurnog rutinera Marca de Reuvera.
Italija je ugodno iznenadila petim mjestom, a zacijelo bi uspjela domoći se pobjedničkog postolja da „Azzurima“ nije nedostajao iskusni, ali ozljeđeni David Philippaerts. No, zato je Tony Cairoli, koji je ove godine osvojio svoj šesti naslov prvaka svijeta, naprosto briljirao – pobijedio je na obje pojedinačne finalne utrke !
Francuzi, koji su imali puno peha s ozljedama najjačih aduta, ostvarili su vrijedno šesto mjesto, uz izvanredan učinak Gautiera Paulinea, koji je bio drugi i osmi, a Xavier Boog i Marvin Musquin pridonijeli su tom dobrom plasmanu.
Estonija je izborila sjajno sedmo mjesto, ponajviše zbog sjajne forme njihove najveće zvijezde, Tanela Leoka, s drugim i četvrtim mjestom.
Očekivalo se možda više od osmoplasirane Velike Britanije, ali im je trebalo malo više agresivnosti i od Tommyja Searlea i od Maxa Anstiea, a Jake Nicholls također nije bio uobičajeno raspoložen, kao na utrkama za SP.
Slijedili su; Portugal, dobra, iako oslabljena Australija, solidna Rusija, ujednačena Švedska, odlična Irska, dobra Latvija, te Novi Zeland, koji je zatajio na kvalifikacijama, ali je pobjedom u B – finalu izborio nastup u A – finalu.
Izvanredno 16. Mjesto osvojila je Slovenija, čiji je mlad sastav bio ujednačen i vrlo dobar; a ponajbolji među njima mladi Tim Gajser, ovogodišnji svjetski i europski juniorski prvak u MX 125. Pun doprinos dali su i Klemen Gerčar i Matevž Irt.
Slijedili su; Norveška, Danska, Švicarska i Finska.
U B – finalu, iza trijfalnog Novog Zelanda plasirali su se: Češka, Litva, Puerto Rico, Austrija, Španjolska, Japan, Južna Afrika, Mađarska, Venezuela, Island, Grčka i Brazil, dok se Thailand nije kvalificirao među finaliste.
Eto, imena B – finalista Novog Zelanda, Južne Afrike, Španjolske, Puerto Rica, Austrije, Češke, Japana ... najbolje govori kakav su pothvat napravili naši susjedi i motokros rivali Slovenci, dok Hrvatske u Lommelu na najprestižnijoj motokros priredbi svake godine na svijetu – nije bi bilo!