Novosti

Zamišljen kao pristupačnija verzija modela R nineT, novi Pure dosta toga dijeli sa Scramblerom i Racerom.

Prvo je bio R nineT koji se prodavao bolje od svih očekivanja bez obzira na to što je predstavljao poprilično skup komad nostalgije. Nedavno mu se u ponudi pridružio i nešto pristupačniji model Scrambler, da bi u Kölnu obitelj bila povećana za atraktivnu café-racer verziju R nineT Racer i esencijalni R nineT Pure.

Jednako kao i Scrambler, R nineT Pure je u odnosu na originalni R nineT siromašniji za upside-down vilicu, radijalna kliješta, žbičane kotače, brojač okretaja, poklopac stražnjeg sjedala... Pritom se ove tri potonje stavke se mogu dodatno naručiti, baš kao i još mnoga toga drugog, no time se onda gubi poanta cijele priče, budući bi Pure trebao biti zanimljiv baš zbog te svoje jednostavnosti i nešto pristupačnije cijene.

Inače, u Njemačkoj bi trebao koštati 12.300 eura, što je 700 eura manje od Scramblera, 1.000 eura manje od tehnički ekvivalentnog Racera i značajnih 2.600 eura pristupačnije od originalnog modela R nineT. Više o svemu doznajte u idućem broju Moto Pulsa.

Ovdje ne govorimo o novom modelu, nego o kitu s kojim Vulcan S odaje počast Mach III jurilici s početka 70-ih.

Za pretpostaviti je da je popularnost retro motocikala negdje na svom vrhuncu. Novih modela i tvorničkih podržanih prerada ne nedostaje, a Vulcan 70 by Martini je negdje između toga. Naime, ovdje se radi o serijskom sport-customu Vulcan S opremljenom posebno pripremljenim retro kitom. Pritom svi elementi tog kita trebaju probuditi asocijacije na legendarnu dvotaktnu jurilicu H1 500 Mach III s početka 70-ih.

Iako će tim kitom biti opremljeno samo sto motocikala, koji će uz to biti dostupni samo kod talijanskih Kawasaki dilera (i to u dvije boje), Vulcan 70 nam nije zanimljiv samo kao lijepa kreacija. U njemu prepoznajemo i moguću najavu nekog serijskog retro modela baziranog na Vulcanu S, ili čak izravno na ER-6n. Doduše, trenutno apsolutno ništa ne upućuje da bi se takvo što moglo i dogoditi, no bio bi to dosta logičan potez (na tragu Yamahe MT-07 i XSR 700), utoliko više što bi takav model bio zamjena za W800, koji je sa svojim Final Edition inkarnacijom upravo na izlaznim vratima serijske proizvodnje.

Možda je trenutno namijenjen SAD-u, ali povijest uči da ćemo SCR voziti i u Europi.

Yamaha nastavlja s retro ofenzivom na svim frontama. Najnoviji član Sport Heritage obitelji je ljepuškasti SCR 950, koji bi trebao predstavljati njihovo viđenje sve popularnijih scramblera. Pritom je SCR 950 predstavljen samo za sjevernoameričko tržište, ali slično je u početku bilo i s café racerom Bolt C-Spec, pa se taj model kasnije, i to u još privlačnijem obliku, svejedno pojavio i u Europi kao XV 950 Racer. Test tog doista šarmantnog motocikla možete pročitati u aktualnom broju Moto Pulsa.

Kao i spomenuti Racer, netom predstavljeni SCR 950 se mehanički bazira na customu XV 950, što je itekako jasno vidljivo u području V2 agregata od 942 ccm. No, SRC 950 istovremeno ostavlja iznenađujuću drugačiji vizualni dojam od ostale XV 950 braće, koja po američki nose naziv Bolt.

Uz drugačiji spremnik goriva i novi upravljač s poprečnom šipkom, tu je i naglašeno plosnato te osjetno više postavljeno sjedalo ispod kojeg se nalaze ovalne ploče za natjecateljski broj, a SCR se od drugih XV modela razlikuje i po žbičanim naplatcima, pri čemu je stražnja guma u dimenzijama 140/80-17 umjesto 150/80-16. Pridodajte tome da su gume i nešto grubljeg profila i dobijete lijepi scrambler koji teži 248 kg.

Jasno, ako govorimo o scrambleru, onda djeluje pomalo čudno što ispušni sustav nije visoko podignut. No, nešto valjda treba ostaviti i za asortiman dodatne opreme, a možda se takva terenska izvedba ispušnog sustava čuva za eventualni remake kultnog modela XT 500. Zapravo je nemalo iznenađujuće da u tom moru Sport Heritage modela Yamaha još nije odala počast možda i najvećem klasiku u svojoj 60 godina dugoj povijesti.

Baziran na R nineT, a inspiriran pobjedničkim „dakarskim“ GS-om, Lac Rose najavljuje novi retro model BMW-a.

Čak i kad je riječ o tako neobaveznom druženju kao što je to Wheels & Waves festival, BMW svoje koncepte ne predstavlja slučajno. Tako je i prošlogodišnji koncept opremljen daskom za surfanje već iste jeseni predstavljen kao R nineT Scrambler. Očekujemo da će se povijest ponoviti s konceptom Lac Rose.

Ljubitelje relija Dakar iz vremena kada je taj reli doista završavao u Dakaru, Lac Rose asocira na zadnju i praktično počasnu etapu. Oni čije sjećanje seže još dublje u povijest, Lac Rose Concept podsjeća na natjecateljski GS s kojim je Gaston Rahier pobijedio 1985. godine.

Lac Rose je zamišljen kao načelno terenska verzija modela uspješnog retro modela R nineT, što znači da ga pokreće „stari“ zrakom hlađeni bokser agregat. Navigacijsku opremu za rally slobodno prekrižite, no ostatak ovog koncepta vjerojatno dosta vjerno najavljuje budući serijski model, kojeg bi mogli ugledati na ovogodišnjem sajmu u Kölnu, gdje je prvotno zasjao i originalni GS.

Pritom ovaj enduro neće nužno biti jedini retro novitet na BMW-om štandu, šuška se i o nekoj elementarnijoj i pristupačnijoj verziji modela R nineT.

Euro4 norme su neumoljive i W800 ispada iz proizvodnje. S Final Edition verzijom odlazi u povijest.

Od sve brojnijih retro modela, Kawasaki W800 je bio najautentičniji „starac“. U skladu s tipičnim japanskim perfekcionizom, sve je bilo dorađeno do posljednjeg detalja na način da ga je bilo doista teško razlikovati od motocikala proizvedenih prije pola stoljeća. Da bi to bilo moguće, praktično ništa nije preuzeto od drugih Kawasaki modela, sve je izrađeno specifično za W800. Prekidači, retrovizori, okrugli instrumenti, metalni blatobrani... Čak su i gume u duhu tog vremena, da i ne govorimo o razvodu putem već davno zaboravljenog kraljevskog vratila.

Usprkos svim tim filigranskim detaljima, W800 je spadao među najpristupačnije, a uz to i najuglađenije i najudobnije retro motocikle. No, dojma samo da iz nekog razloga nije zadobio pažnju kupaca kakvu je zaslužio. A sada je jasno da više ni neće.

Usklađivanje zrakom hlađenog rednog dvocilindraša s Euro4 normama nije bilo moguće, ili barem isplativo, tako da netom predstavljena ograničena serija Final Edition označava kraj proizvodnje. Pritom se od standardnog W800 modela razlikuje prvenstveno po kombinaciji boja na spremniku goriva, na kojem se nalazi i prigodni logo. Tu je i u crno obojani agregat, kao i glavčina prednjeg diska, no to su rješenja koja smo već vidjeli na modelu Special Edition.

Cijena nije objavljena, no kao orijentacija može poslužiti Special Edition verzija, koja košta nepunih 71 tisuću kuna, dok osnovni model košta 69.653 kune. Dodatne fotografije Final Edition modela, s kojim Kawasaki završava jednu epohu, pogledajte u donjoj galeriji.

Današnji RR motocikli nisu seksi? Zato je ovaj S1000RR dobio badekostim iz ere šumovitih bikini zona.

Fotografije ove prerade šire se Internetom brže od spolnih bolesti u VW kombiju parkiranom na Woodstocku. No, ova kreacija ne zaziva hipi eru, nego jednako razuzdane disko osamdesete koje nam se, kako vrijeme prolazi, čini sve manje kičaste, a nekako sve bogatije duhom, posebno u kontekstu sterilnog aktualnog doba društvenih mreža. Potvrđuje to i ova nadahnuta francuska prerada što spaja najmoderniju tehnologiju BMW-a S 1000 RR s pojavom natjecateljskih endurance motocikala od prije tri desetljeća, koji su duhovni praoci današnjih superbike motocikala budući su na njihovim osnovama nastali i Honda RC 45 i prvi Suzuki GSX-R 750.

Uglavnom, iako je to tek druga upečatljiva kreacija pod imenom Praém, donedavno golobrada braća Berneron definitivno nisu novo ime u svijetu takvih kreacija. Način na koji su ove totalno retro oplate bešavno spojene s najmodernijom tehnologijom zaslužuje svaku pohvalu, a takvom sljubljivanju su svakako pomogli i promišljeni detalji, primjerice, rebrasti bočni poklopci agregata. Tu je i nostalgična kombinacija boja po uzoru na grafike kultnog BMW-ovog automobila 3.0 CSL koji je 1975. godine sudjelovao na 24h Le Mansa.

I ne svodi se sve samo na dizajn. U duhu endurance utrka ovaj BMW ima aluminijski spremnik goriva s čepom za brzo punjenje, crijeva za rashladnu i kočionu tekućinu imaju „guick-realese“ sistem, a poboljšanju voznih osobina sigurno pridonose ultralaki karbonski naplatci i karbonsko-keramički prednji diskovi. To je rezultiralo značajnom uštedom na rotacijskim masama, dok je cijeli motocikl olakšan za čak 20 kg u odnosu na serijski model.

Dakle, otprilike 185 „mokrih“ kilograma pokreće itekako potentnih 199 KS, vjerojatno i koja konjska snaga više s obzirom na otvoreni ispušni sustav. Buku vam ne možemo predočiti, no ako je točno da slika vrijedi tisuću riječi, onda donja galerija slika vrijedi i više od njih nekoliko tisuća. Ako pak mislite da sve to vrijedi i nekoliko tisuća eura, dobro je znati da će braća Berneron rado preraditi vaš primjerak BMW-ovog superbikea. Samo stanite u red.

Slinimo kao dojenče koje je ugledalo bradavicu. Scrambler Hailwood je dosad najj....... izdanje Ducatijevog bestselera.

Četiri su stvari koje treba znati prije nego se do ušiju zaljubite u Scrambler Hailwood. Prvo; ovaj model sklapa Ducatijeva podružnica u Tajlandu, ali se prodaje diljem svijeta. Drugo; iako se prodaje diljem svijeta, Scrambler Hailwood će se proizvesti u samo 58 primjeraka. Treće; iako se sklapa u Tajlandu, koštat će vas barem dvostruko više od standardnog Scramblera. I to bez dostave. Četvrto, iako košta dvostruko više od standardnog Scramblera. polovica ih je u trenutku dok ovo pišemo već rezervirana.

No, ne dajte se obeshrabriti, za ovakvu ljepotu se isplati potruditi. Dakle, priča je krenula sa standardnim Ducati Scramblerom u osnovnoj izvedbi Icon, koji je obojen u skladu s crveno-zelenim Ducatijem 900 SS s kojim se legendarni Mike Hailwood 1978. vratio u natjecateljski život pobjedom na TT Isle of Manu.

U skladu s time, naplatci su obojeni u prekrasnu zlatnu nijansu, a motocikl je ukrašen i malom prednjom maskicom i retrovizorima iz Ducatijevog kataloga dodatne opreme, te nižim upravljačem i ručkama od Panigalea. A to je samo prednji dio motocikla.

Stražnji kraj rese solo sjedalo i potpuno nove plastične oplate, koje također trebaju pobuditi asocijacije na 900 SS, a dok s desne strane pogled plijeni Termignoni ispušni sustav dvostrukim završecima, s lijeve strane je pridodan Öhlins monoamortizer. Umjesto nešto grubljih standardnih pneumatika, na oba kraja su montirane Pirelli Anglel GT gume kako bi se dotukla i posljednja poveznica na scrambler motocikle.

Ah da, i okvir je prebojan u crveno, pokazivači smjera su svedeni na najmanju moguću mjeru, dok se na repu nalazi pločica s rednim brojem proizvedenog primjerka. A zašto baš 58 komada? Pa, točno je toliko godina prošlo otkad je legendarni Mike Hailwood došao u prvi kontakt s Ducatijem. U redu, simbolika baš i nije neka, ali barem ostavlja prostor da se po istoj logici, recimo, iduće godine proizvede 59 primjeraka, pa 60... I sve bi ih prodali.

Uglavnom, požderi se Scrambler Italia Independent! Dosad najljepša izvedba talijanskog bestselera dolazi iz dalekog Tajlanda. Dobro, inače s možda i nije najpametnije na prvi pogled zaljubiti u neku egzotičnu tajlandsku „ljepoticu“, no Scrambler Hailwood sigurno nema adamovu jabučicu.